ZUB KRITIKE
Igor Mandić
Igor Mandić

Piše Igor Mandić: U potrazi za "čojstvom" i spomenar mlađe punoljetnice

Zbrčkanost priče na kraju i mutavi, kratkosložni dijalozi iskazuju ambicioznost da budu "filmovani", u onom ZMULJATO ART stilu
Igor Mandić
 Boris Kovačev/Cropix
Objavljeno: 01. ožujak 2021. 09:21
image
Noveleta Ognjena Spahića

Evo je došlo vrime" (što je auftakt kojim je početkom 19. st. otpočinjao svaki stupac u prvim i jedinim novinama na hrvatskom jeziku), a koja je anakruza iliti uzmah u stotinama feljtona/kozerija moje malenkosti slobodno preoblikovana u "Došlo neko takvo vrijeme" (ma, baš!?) da se valja potruditi oko teksta kraćeg romana jednog crnogorskog pisca.

Nije riječ o razumijevanju crnogorskog jezika, jer u "policentričnom sustavu standardnog jezika"... a "u slučaju srpskohrvatskog počivaju do danas sve varijante (hrvatska, srpska, bosanska i crnogorska) na štokavskoj osnovici..." Tako da "usprkos pokušajima 'čišćenja' hrvatske varijante... većina stanovnika Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Bosne i Hercegovine govori isti jezik" (v. Snježana Kordić, "Jezik i nacionalizam"; Durieux, Zagreb, 2010.).

Dakle, djelo "Pod oba sunca" Ognjena Spahića (rođ. 1977. u Podgorici, autora već zapaženih i nagrađivanih romana, koje svojevremeno nisam bio u prilici čitati, a knjige su mu prevedene na toliko mnogo jezika da mi je baš neugodno što do danas nisam bio upoznat s njegovom značajnosti; no dobro, da vidim, mogu li to ispraviti).

Skinuvši pitanje jezika/razumijevanja s dnevnog reda, trebalo se potruditi da se shvati, je li autor ovoj "noveleti" (s premalo opsega u radnji, u kratkom periodu događanja te zbivenoj komornosti fabule, ona još nije dorasla romanu) zaista uspio da me uvjeri kako je kriza "ČOJSTVA" zaista danas još žarka rana crnogorskih, iz JNA razvojačenih PTSP veterana. (Zaista, kako u Crnoj Gori nazivaju ono što mi, po sovjetskom modelu "otadžbinskog", nazivamo "Domovinskim" ratom?)

Vidi se da Spahić ima doista već dobro istrenirani autorski duktus, te da je zaključio kako bi tek pričica o jednom postarijem bračnom paru bila možda prozirno pomodna (toliko je romana po svijetu, a posebno filmova i televizijskih serija prepričalo sve moguće peripetije jednog takvog, bilo komičnog, bilo erotskog, bilo tragičnog, stjecaja okolnosti), pa je snažnom protagonistu, kapetanu prve klase Branimiru Bati Lončaru, u savjest usadio "ratni zločin iz nehata".

Trajno supijanom grubijanu, po uvjerenju panslavenu (i preciznije rusofilu), sa ženom uz sebe nevidljivom (s kojom se formalno voli, a i ona njega zauzvrat, ali najradije bi jedno drugo ubili, pateći se već 27 godina u čamotinji blesava kopnena svjetionika, pokraj guštare koja izjeda zapušteno vojno odmaralište), Spahić je vrlo dosjetljivo usadio i etičku dimenziju, i to kao grizodušje što je u pokušaju omanuo da "čojstvo" (=čovječnost!) dovrši kako se dolikuje i kako je bio zamislio.

Riječ je o tome da je kapetan u dotičnome (i kod Spahića neimenovanom) ratovanju, a službujući u crnogorskom logoru za pohvatane ustaše, te prakticirajući grubosti kao i svi njegovi, (od)jednom bio odlučio stati na kraj mučenju, premlaćivanju/ubijanju zatvorenika..., ali je, greškom u komunikaciji s onima kojima je htio pomoći, svejedno poživčanio i sve je opet krenulo u krivom smjeru.

Osjećajući se krivim za ubojstvo "đece" (sa đ), on se ne snalazi u društvu s novodošavšim parom, a kako i njegova žena smišlja/otpočinje bijeg sa svjetionika, jedne kišne noći sve se raspada (puknula je puška, ali nisam shvatio tko je nastradao. Ako sam u pravu (što sam kriv iz nehata), onda se dade zaključiti kako je kol. O. Spahić pametniji od vlastita rukopisa (rekao bih da su ga suviše zabljesnuli filmski reflektori, jer zbrčkanost priče na kraju i mutavi, kratkosložni dijalozi iskazuju ambicioznost da budu "filmovani", u onom ZMULJATO ART stilu, karakterističnom za "avangardno" blefiranje).

No, što je problem s "čojstvom" kod Spahića i može li on nekako potkrijepiti da je taj stjecaj okolnosti crpio iz nekih stvarnih događaja? Rekao bih da to nije baš vjerojatno, tako da mi Spahićeva ideja više izgleda kao teška izmišljotina, neke vrte retroaktivnog moraliziranja (kao u tom jeb./fak. građanskom ratu i na našoj su se strani mogli pronaći primjeri baš prvorazrednog ČOJSTVA). Pa tko povjeruje, neka mu, a moja malenkost može samo reći da je snažna ideja ostala zaparložena u dosta rastrzanom pričanju.


image
Naslovnica knjige Sanje Pilić

Zbogom, romantiko!" kliče nam s ružičastih korica, romana ružičastog sadržaja kolegice Sanje Pilić (rođ 1954. u Splitu, autorica već obimna opusa: 33 knjige za djecu i odrasle, a čak je njenih šest naslova zastupljeno u lektiri za osnovne škole, a kad su piscu knjige dospjele u lektiru, ne mora žaliti što nije pozvan u elitni HAZU klub!),

Koju to "romantiku" istjerava gđa Pilić? Svoju, privatnu ili našu kolektivnu? Ni jednu ni drugu, već se S. Pilić - sudbinski određena svojim "dječjim pismom" - u 16 ležernih, ne priča/pričica, već crtica, bilježaka (skoro pubertetskih, u ružičastom spomenaru "sebi samoj") razračunava sa svojim osjećajima i kao da se od nekih sanja (ma, baš) oprašta.

Naime, ništa nam baš "romantično" iz svojeg života (jer, pričanje je uglavnom upravno, u prvom licu, dakle neskriveno autobiografski) nije saopćila/prikazala ili barem aludirala da bi njen oproštaj ("Zbogom", ma, baš?) imao opravdanje u svojim 60+, koje su, kao što znamo, "nove četrdesete", zatečena na raskrižju između muža i "prijatelja" ne-ljubavnika, pripovjedni se lik Sanje Pilić odlučuje za solomunsko rješenje: dobro će joj doći obojica. "Nedužna sam. Ne osjećam sram što volim premalo. Nekoć sam voljela previše, pa mi je dojadilo... (...) Ne voljeti previše, a biti voljen, vrlo je ekstatično... Ah, zbogom, romantiko! Napokon sam te se riješila." (str. 88-90-91)

Analizirao bih ja i podrobnije ovo žensko izmotavanje (a, koje, baš "romantično", vodi ravno u bludničenje, protiv kojeg nemam ništa, ali neka se zna), ali se bojim da mi mlađe ženske genitalije (uf, pardon - generacije) ne bi zamjerile što više pišem o njima, a manje o njihovim djelima. A, što ja mogu, tko sam ja da promijenim bilo čiji knjiški status? Jer, "Zbogom, romantiko!" nije knjiga, već je žena, a da izvodim qui pro quo već mi je davno predbacivala, između ostalih feministkinja, i jedna Sunčana Škrinjarić (1931.-2004.), s kojom, ako se ne varam, S. Pilić ima - pupčanu vezu).

Bilo je to u kontekstu jugo-polemike oko nekih mojih tekstova (posebno o "Kuhinjskoj književnosti"; v. u mojoj knjizi "Što, zapravo, hoće te žene? - kataklizma feminizma"; Znanje, Zagreb, 1984.), pa je tako u NIN-u (6. II. 1983.) S. Škrinjarić istaknula: "Dok se muški tračevi otmjeno nazivaju dokumentarnom prozom, žensko romanopisanje u rezervat kuhinje. Taj kritičar piše o ženama, a ne o knjigama. Zašto svoje animozitete izražava u književnoj rubrici, to je misterij o kojem se može samo nagađati."

Zato, da mi ne ponovi pogrešno pripisani "animozitet" (ma, baš meni, ovisniku o ženskoj ljepoti, tjelesnosti, seksepilu), ističem, bez mnogo udubljivanja - a što mogu kad je tekst doslovno "transparentan", ponekad složen s dvostrukim razmakom, tako da se "nabiju kartice", da se S. Pilić decentno oprostila sa svojim "romantičnim" zabludama, ali da je to izrekla škrto, lakonski, u jedva prosto proširenim rečenicama (tako da to naprosto mora shvatiti čak i kritičar bedaček), zapravo kao natuknicama u spomenaru.

S dobrim smislom za šalu, čak i za samoironiju (rijetka stvar kod spisateljica!), njene pričice, pred kraj, dobivaju ozbiljnije lice, posebno kad zausti pričati o starosti i o suvišnosti spisateljica (ma, dajte kol. Sanja, sa 60+ još ste mlađa punoljetnica, a mračne misli prepustite starijima).

Inače, ova ružičasta torta od knjige, bezbrižno potrošenoga papira, sa svojih 136. str. košta 119,90 kn, što je previše za spomenarsku bilježnicu, pa mlađima od 12 godina treba odobriti 50 posto popusta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. prosinac 2021 20:39