Među, što se kaže, lažnim vijestima kojima danas vjerujemo na Zapadu najpopularnija jest ta da smo čudima medicine, boljom prehranom, higijenom, kulturom stanovanja i rada znatno produljili životni vijek te da ljudi danas dočekuju starost kakva se nekad nije mogla niti zamisliti.
U stvarnosti, produljili smo prosječno trajanje života, ali biološki gabariti vrste ostali su isti već tisućama, ako ne i desecima tisuća godina. Starci su prije dvije i prije pet tisuća godina živjeli osamdeset, devedeset ili stotinu godina. Vitalnost je – vitalnost.
Razlika je u tom što danas na zapadu gotovo sva djeca prežive najosjetljivije razdoblje, prve godine po rođenju. Vakcinama i antibioticima spašavamo ih najgorih zaraznih bolesti. Nisu više toliko ugrožene niti trudnice, rijetko se dogodi da žena umre za poroda ili poslije njega, što je stoljećima bila sudbina dobrog dijela njih. Pad nataliteta oduvijek prati porast prosječnog života u žena. Muškarci, pak, mnogo manje stradaju u nasilnim činovima, odnosno ukroćeno je njihovo, što se kaže, rizično ponašanje.
Razni epovi, svete knjige što bilježe doživljaj svijeta ljudi još iz mlađeg kamenog doba, redovito sadrže priče o nevjerojatno dugovječnim ljudima. Nama je najbliža Biblija i svatko je zapravo čuo za Metuzalema, sina Enohova, koji je navodno poživio 969 godina. Najpopularniji lik iz Knjige postanka jest pak zacijelo Noa, koji je navodno poživio 950 godina, dok je i sam Adam navodno potegnuo cijelih 930.
Ta su pretjerivanja zacijelo imala podlogu u nekim doista dugovječnim stvarnim osobama, koje mora da su zaista živjele dulje od stotinu godina. Dugovječnost i vitalnost nije bila neobična pojava ni među Starim Grcima. Uostalom, zar nije Sokrat morao ispiti kukutu, da ga ne ubiju, kao eto sedamdesetogodišnjak? U Grčkoj su tad, kao i u Rimu, ljudi umirali u sedamdesetim godinama.
Znanstvenici danas računaju da čovjek nikako ne može živjeti dulje od 125 godina, a postoje izračuni koji govore da, kad bismo pobijedili tri glavna uzroka smrti, kardiovaskularne bolesti, razne “udare” i karcinome, tad bismo u prosjeku živjeli još petnaest godina dulje.
Profesor Ivan Đikić rekao mi je za davna, dugog razgovora u Frankfurtu kako stojimo s karcinomima: kad bismo našli upravo savršene lijekove upravo za svaki karcinom svakog oboljelog, izliječili bismo ih tri četvrtine. Ona preostala četvrtina jest reakcija prirode: naši bi je lijekovi pokrenuli da stvori nove bolesti, za koje eto još nema - lijeka.
Bilo kako bilo, sve je više staraca i starost se sve manje cijeni, kao da je postala upravo inflatorna. Razlika je dakle u tom što je nekad da se dočeka starost valjalo imati itekako sreće i pameti, a danas je dovoljno da se čovjek – rodi.