Pozicija Luke Bekavca na proznoj sceni prilično je netipična, a takvi su i njegovi romani. Pisac koji ne voli javne istupe i skupljanje bodova za svoje knjige izvan literature, danas u stručnim krugovima vrijedi kao jedan od cijenjenijih prozaika, što je potvrđeno i uglednim nagradama. Kad je prošlog ljeta primio nagradu Europske unije, morao je djelomično prekršiti vlastita pravila i pristati na veću medijsku pažnju, a nagrada je sigurno usmjerila pozornost na njegove romane i nešto širem krugu čitatelja. Bekavac je nedavno objavio svoj treći roman "Policijski sat" i odmah, u tradicionalnim pregledima književne sezone, osvanuo na ljestvicama najboljih, što nedvojbeno i zaslužuje, ako se književnost uopće može procjenjivati u formi takvih top-lista.
Dakako, čitala sam i pisala o njegovom "Drenju" i "Viljevu" i najkraće rečeno bili su to romani-koncepti koje iznimno cijenim zbog načina na koji se u njima eksperimentira žanrovima i faktografijom, stilom i sintaksom, na kraju krajeva i nekakvom distanciranom "zavičajnom' prozom, kao i zbog vjere u svojevrsnu ekskluzivnost pripovjednog teksta. Rekla bih kako ih više cijenim, nego volim. Premda to nije nimalo ozbiljan kritičarski argument, nije se na odmet malo razotkriti, kako bih izrekla i ovo – "Policijski sat" me konačno potpuno oduševio na svim razinama, kao jedna od rijetkih knjiga u kojoj artificijelnost ne postaje sama sebi svrhom.
Oni koji su Bekavca do sada percipirali kao autora specifičnih SF-romana, u kojima se propituje bioakustička slika ("Drenje") ili problemi komunikacije ("Viljevo"), upakiranih u izvedbeni eksperiment, bit će iznenađeni. Premda je prelijevanje jednog romana u drugi, zbog čega ih možemo čitati kao trilogiju, i ovdje prisutno (spominjanje lokaliteta, pojavljivanje lika prof. Markovića, percepcija Osijeka i okolice kao prostora moguće paralelne stvarnosti), odluka da ovaj put u središtu budu "slutnje, uspomene", kako je naznačeno u podnaslovu, na neki način omekšava Bekavčev prozni diskurs. Te slutnje i uspomene pokušavaju se uobličiti u memoarske zapise pripovjedača koji nas vode na početak devedesetih u Osijeku, u vrijeme Domovinskog rata, no ostaju - samo pokušaj. Jer pripovjedač se suočava s pričom o čudnoj skupini ljudi s kojom se u to vrijeme (slučajno?) sastajao oko tajanstvenog i nikad izrečenog cilja ("posvećenici upućeni u skrivena znanja"), no ta mu priča, kao i njegova nepouzdana sjećanja, neprestano izmiču, što ih vodi prema do kraja neshvatljivoj rekonstrukciji u kojoj ima mnogo naknadne pameti i mnogo rupa u shvaćanju. Polaganim ritmom pripovijedanja ta (re)konstrukcija jedne osobne povijesti izlazi iz sfere osobnog i postaje složena rekonstrukcija Osijeka devedesetih, bez imalo ustupaka i otvaranja prema poznatim stvarnosnim amblemima toga doba. Pojmovi kao što su apokalipsa, granice svjetova, druga dimenzija, dekonstrukcija, o kojima se i ovdje radi, možda ne mogu pripovjedaču objasniti njegovu intimnu priču, ali tvore snažnu i na trenutke esejističnu dijagnozu jednog vremena i prostora.
Roman funkcionira i kao slagalica, jer je pokušaj zapisivanja uspomena nadopunjen naizmjeničnim epizodama drugog proznog teksta, statičnih slika nekog prostora u kojem se ne događa ništa, ali upravo stoga djeluje zagonetno i prijeteće, kao priprema za nešto što se ima dogoditi, ali ne u okvirima ove knjige. Pisanje kao ulančavanje, kako na razini čitavog romanesknog opusa, tako i na razini konkretnog teksta, ovdje je dobilo svoj najeklatantniji primjer. Duge rečenice, "ispletene poput neuvjerljivih zamjena za fizičku vožnju stvarnim prostorima", u sebi sadrže dijelove sjećanja, (kvazi)znanstvene pojmove i teorije, komunikaciju sa svijetom fantastike, ali i vrlo "stvarnosne" činjenice bazirane na citatima, referencama i imenima nekih aktera osječke art-scene (poput Ivana Faktora).
U tom labirintu u kojem se teško snalazi i onaj tko bi morao, dakle pripovjedač, u kojem ćete naletjeti i na lik Luke Bekavca, nalazi se namjerno prikriven i zamagljen jedan od najkompleksnijih romana o Osijeku, o njegovoj drugoj, izmaštanoj dimenziji koju mnoge "kopče" itekako povezuju s onom stvarnom. Na neki čudan način to je i nostalgična knjiga u kojoj se početak devedesetih percipira na neuobičajen način, a tko razumije shvatit će zbog čega je za tako nešto vremensku granicu bilo potrebno pomaknuti i malo dalje, u "propalo vrijeme" osamdesetih. Ono se ovdje manifestira u pjesničkim zbirkama, među kojima "Sretne ulice" Delimira Rešickog stoje kao "ultimativna sveta knjiga tih nestvarnih dana". "Policijski sat" to nikako ne želi biti, ali zapravo je važna knjiga u kojoj Osijek i okolica devedesetih dobivaju "halucinantni sjaj" odlične literature.