StoryEditor
PROBIJANJE BARIJERE

Poljsko-hrvatske književne veze: Kad su prevodili Brešana, cenzurirali su ‘divlje‘ psovke

Zabavno je vidjeti kako se poljski prevoditelji 70-ih muče s Brešanovim skarednim Dalmatincima
Pisac Ivo Brešan
 Niksa Stipanicev/Cropix

Hrvatska i poljska kultura imaju puno sličnosti. Obje su srednjoeuropske, obje katoličke. Obje su na slavenskim jezicima koje govornik onog drugog svlada uz umjeren trud.

Obje su kulture prošle slična povijesna poglavlja - uključujući i ono komunizma. Očekivalo bi se stoga zdravorazumski da će književna i kulturna razmjena dvaju naroda biti bešavna, intenzivna i stalna. No, stvari katkad ne stoje onako kako bi se zdravorazumski činilo.

Dvije ideologije

A kako stoje stvari s poljsko-hrvatskim književnim i kulturnim vezama, može se saznati iz jedne izvrsne knjige objavljene na hrvatskom jeziku. Riječ je o knjizi “Od ideološkog do subverzivnog prijevoda” (Alfa, Zagreb), koju kao autor potpisuje istaknuti poljski kroatist, profesor Šleskog sveučilišta u Katowicama Leszek Małczak.

Fokus Małczakova istraživanja razabire se iz podnaslova knjige: “Hrvatsko-poljske kulturne veze od 1944. do 1989.”. Poljskog slavista zanima razdoblje u kojem u obje zemlje vlada komunistički poredak. Očekivalo bi se da ta činjenica - da su obje zemlje komunističke - bude dodatni stimulus književnim vezama.

No - ni ovaj put zdravorazumski zaključci nisu i oni točni. Štoviše, različitost dvaju komunizama i dviju partijskih realpolitika pokazat će se često zaprekom za kulturnu komunikaciju. Knjiga katovičkog profesora pokazuje kako su se dvije ideologije kulture neprestano mimoilazile.

U jedinom periodu kad u Jugoslaviji vlada socrealizam - do 1948. - on u Poljskoj još nije nametnut, Poljacima je tuđ, pa im je tuđe i ono što Jugoslavija nudi. Kad se Jugoslavija postupno, ali trajno oslobađa socrealizma - nakon 1948. - on je u Poljskoj taman nametnut i postaje agresivna norma.

Nakon Informbiroa Jugoslavija je, pa i Hrvatska, za zemlje sovjetskog bloka izdajnički gubavac kojega se izolira. A kad politički odnosi u eri Hruščova donekle zatople, dolazi novi realpolitički udarac: jugoslavenski partijski dokumenti koji sovjetski model socijalizma osuđuju kao aberaciju.

Małczak kao dodatni problem u komunikaciji navodi i nepodudarnost modela odlučivanja. Dok su u Poljskoj kulturna razmjena i hijerarhija odlučivanja kudikamo centraliziraniji, u SFRJ su centri odlučivanja atomizirani i decentralizirani, kulturna je moć u republikama, a konce vuku kudikamo autonomnije institucije, često deseci njih.

Sve to stvara šum u komunikaciji kroz koji se književnost otežano probija. Ipak - probija se. Pojedini pisci probijaju barijeru: ponajprije, naravno, Krleža i Andrić, u 50-ima kratko zvijezda postaje Lovrak, a od 70-ih ih je sve nadvisio Ivo Brešan.

U njegovoj “Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja” Poljaci prepoznaju tekst (i) o vlastitom komunizmu, pa ta komedija postaje nemjerljivi hit. Małczak popisuje izvedbe u desecima kazališta i broj gledatelja, što su brojke od kojih se zavrti u glavi.

Što se mijenjalo

Šleski slavist svoju je knjigu temeljio na akribičnom, mukotrpnom arhivskom radu. Pritom se latio fonda arhivskih izvora koji ne zvuči “seksi”, ali je za kulturnu razmjenu ključan. To su spisi, zaključci i dokumenti različitih kulturno-političkih tijela, društava književnika i sekretarijata za kulturu.

Tu su, naravno, i diplomatski spisi preko kojih Małczak rekonstruira kako jugoslavenska strana vidi poljsku kulturu i obratno. Małczak - što je osobito zanimljivo - analizira i prijevode. Proučavajući prijevode Šenoe, Lovraka ili Brešana, on analizira što su poljski prevoditelji dodali, izostavili ili politički cenzurirali.

Posebno su zabavne njegove analize prijevoda Brešanovih komedija. Možda je u Poljskoj stoput bio komunizam, i možda je Crkva stoput bila potiskivana i proganjana. Ali, ipak je to Poljska, a u Poljskoj je sfera sakralnog predmet osobitog respekta.

Zabavno je stoga vidjeti kako se poljski prevoditelji 70-ih muče s Brešanovim skarednim Dalmatincima, kako oprezno cenzuriraju njihove beštimje, “krvi” i “mlika Isusova”. Rezultat je - piše Małczak - kudikamo ispraniji i umiveniji Brešan, bez skaredne divljine originalnog teksta. 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. rujan 2020 18:42