'O ŽITKOM DRUŠTVU'

POSLJEDNJA KNJIGA VELIKOG PISCA Eco je zbilju gledao s fenomenološke strane, uvijek zabavljen ludostima ili barem neobičnostima

 REUTERS

Sprovod Umbertu Ecu bio je u utorak, njegova zasad posljednja (možda ne i zadnja) knjiga izlazi u subotu, pod naslovom koji je stigao sam odabrati: Pape Satàn Aleppe, kao “kronika o žitkom društvu”.

Na 470 stranica skupljene su odabrane kolumne koje je Eco 2000-2016 objavljivao svaki drugi tjedan u l’Espressu pod naslovom Minervin paketić. Autor je knjigu do kraja dovršio i korigirao. Bila je predviđena za svibanj, ali je Ecova ipak nenadana smrt (rapidno mu se pogoršao rak gušterače koji je dotad bio pod kontrolom) navela Tezejevu lađu da požuri na tržište s Ecovim novinskim esejima kao prvim naslovom, nekom vrstom svoga nakladnog barjaka.

Napustio Bompiani

Ta je knjiga imala izići u drugoj polovici prošle godine, ali ne u Tezejevoj lađi, koja tada nije ni postojala, nego u Bompianiju, kući u kojoj je Eco bio zamjenik glavnog urednika od 1959 do 1975, a kasnije, osobito nakon Imena ruže, vodeći autor. Kuća Bompiani u međuvremenu se našla u sklopu koncerna RCS (Rizzoli – Corriere della Sera). Lani je u početku listopada Grupa RCS, pritisnuta deficitom prodala svoju knjišku nakladu, RCS Libri, Mondadoriju za 127,5 milijuna eura. Mondadori je u vlasništvu obitelji Berlusconi, a njime upravlja patrijarhova najstarija kći, Marina (49). Stoga su, nezadovoljni tom promjenom kojom se većina knjiškog tržišta ipak velike zemlje koncentrira u jednim rukama, Eco (i njegova posljednja knjiga) te većina prestižnih autora izišli iz Bompianija zajedno s urednicom Elisabettom Sgarbi i osnovali novu nakladnu kuću Tezejevu lađu.

“Pape Satàn, pape Satàn aleppe!” uzvik je kojim Pluton – u antici rimski bog Podzemlja, a u Danteovu Paklu demon vratar na početku Četvrtog kruga, gdje su škrci i rasipnici. Prvih šest stihova Sedmog pjevanja Pakla preveo je Mihovil Kombol ovako: “Pape Statan, pape Satan Aleppe!”/Tako Plutonov hrapav glas zaječi;/na to će mudrac, čije riječi krijepe/i koji sve zna: “Ne boj se tih riječi,/jer uza svu moć mora da se skruši/i ne može ti slaženja da spriječi.”

Zabavljen ludostima

Komentatori su se stoljećima trsili objasniti taj stih, tumačenja je bilo veoma mnogo (među njima mi se nešto uvjerljivijim učinilo tumačenje da je Dante po sluhu talijanskom grafijom zapisao frazu na arapskome: “Bab eš-Šejtan, alebbi!”, u prijevodu: “Sotonina vrata, stoj!”, a Vergilije tješi pjesnika da Pluton nema moć zaustaviti Danteov posjet Paklu). Eco je odabrao taj stih baš kao nerazumljiv, nedovoljno jasan, dakle značenja razlivenoga, tekućega, likvidnoga, žitkoga, za zbirku svojih kolumni o “žitkom društvu”.

“Od 1985 objavljujem u l’Espressu Minervin paketić. Mnoge od njih su sabrane prvo u Drugom minimalnom dnevniku, pa u Minervinu paketiću. Ostalo ih je mnogo od 2000 do danas. Odabrao sam one koje se odnose na fenomen ‘žitkog društva’ i njegove simptome: krah ideologija, sjećanja, zajednica u kojima se moguće identificirati, naglasak na izgledu itd. ‘Kronike o žitkom društvu’ je podnaslov ali, budući da ima raznih tema koje nije moguće objediniti izrazom ‘slogan’, naslov će biti Pape Satàn Aleppe, očito danteovski citat koji ne znači ništa pa je stoga dovoljno ‘židak’ da obilježi konfuziju našeg doba”, objasnio je Umberto Eco sadržaj i razlog te knjige odabranih kolumni.

Čitatelji l’Espressa te su kolumne očekivali s pažnjom. Na tome mjestu, zadnjoj stranici knjižnog sloga prije korica tjednika, izmjenjivali su se posljednjih godina utemeljitelj dnevnika la Repubblica Eugenio Scalfari i profesor Eco. Scalfari, stari liberal, piše ozbiljne analize, uglavnom ekonomsko-političke, a Eco je istu zbilju gledao s druge strane, fenomenološke, uvijek zabavljen ludostima ili barem neobičnostima i silno razdragan što ih je našao, što se njima može poigrati, pršteći dosjetljivim asocijacijama, zabavljajući sebe i druge analizama krajnje rijetkih riječi.

Mudre bilješke

“Paketić” u naslovu kolumne je nekadašnje pakovanje žigica, s poklopcem poput notesa, koji su mnogi i koristili kao notes: bilježili su tu telefonske brojeve, poglavito u doba kada još nije bilo elektronskih imenika ni u dlanovnicima, a kamoli u mobiteladi, ili neke slične efemerne bilješke.

Eco je, dakle, koketirao s navodnom efemernošću tih svojih bilježaka (“minimalnog dnevnika”), ali je s druge strane ubacio Minervu, rimsku boginju mudrosti, kako bi naznačio da su te njegove efemeride mudre. A onda ih je utrpao u knjigu, što znači da je bio svjestan da su nadživjele efemeran čas novinskog objavljivanja. Uostalom, neke od tih “paketića” iskoristio je i u prethodnoj knjizi, Nultom broju, davši svojim imaginarnim novinarima da izgovore baš ono što je on u novinama zapisao. Seleći tako porcije istog teksta u istom mediju, tisku, ali iz novina u knjige i nazad, Eco je opet zaigrao svoj omiljeni trik s ogledalima u kojima nismo kadri biti sigurni što je odraz a što pak original, ili ipak odrazov odraz.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. kolovoz 2022 10:02