Knjiga "Dopaminska nacija: Kako smo postali robovi potrage za užitkom" autorice Anne Lembke iz područja popularne znanosti, psihologije i neuroznanosti otkriva kako dopamin, ovisnost i suvremeni podražaji poput društvenih mreža, hrane, kupnje i ekrana oblikuju naše ponašanje.
Psihijatrica i profesorica sa Sveučilišta Stanford objašnjava kako smo, u potrazi za stalnim zadovoljstvom, narušili prirodnu ravnotežu između užitka i boli. Kada sustav nagrade neprestano stimuliramo, mozak reagira - ali ne na način koji očekujemo. Umjesto trajnog zadovoljstva, sve češće osjećamo prazninu, nemir i potrebu za još, poručuje nakladnik Stilus.
U nastavku donosimo ulomak iz knjige.
Ravnoteža užitka i boli
Neuroznanstveni napredak u zadnjih 50-100 godina, uključujući napredak u biokemiji, nove tehnike medicinskog oslikavanja i pojavu računalne biologije, bacaju novo svjetlo na temeljne procese nagrađivanja. Boljim razumijevanjem mehanizama koji upravljaju bolom i užitkom stječemo nove uvide u to zašto i kako previše užitka dovodi do bola.
Dopamin
Glavne funkcionalne stanice mozga nazivaju se neuroni. One međusobno komuniciraju na sinapsama putem električnih signala i neurotransmitera. Neurotransmiteri su poput bejzbolskih lopti. Bacač je presinaptički neuron, a hvatač postsinaptički neuron. Prostor između bacača i hvatača u koji se otpuštaju neurotransmiteri jest sinaptička pukotina. Kao što lopta leti između bacača i hvatača, neurotransmiteri premošćuju udaljenost između neurona: oni su kemijski glasnici koji reguliraju električne signale u mozgu. Mnogo je važnih neurotransmitera, no usredotočimo se na dopamin.
Dopamin je kao neurotransmiter u ljudskome mozgu prvi put identificiran 1957., i to zahvaljujući dvama znanstvenicima koji su neovisno radili na istom otkriću: Arvidu Carlssonu i njegovu timu u Lundu u Švedskoj te Kathleen Montagu, koja je radila blizu Londona. Carlsson je poslije osvojio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.
Dopamin nije jedini neurotransmiter uključen u procese nagrađivanja, no većina neuroznanstvenika slaže se da je među najvažnijima. Dopamin može igrati veću ulogu u motivaciji za dobivanje nagrade nego u samom užitku koji ona donosi. Željeti je jače od uživati. Genetski modificirani miševi koji ne mogu proizvoditi dopamin neće tražiti hranu i umrijet će od gladi čak i kad im je hrana postavljena samo nekoliko centimetara od usta. Ipak, ako im se hrana stavi izravno u usta, oni će je žvakati i jesti i izgledat će kao da uživaju u njoj.
Bez obzira na rasprave o razlikama između motivacije i užitka, dopamin se rabi za mjerenje potencijala razvoja ovisnosti bilo kojeg ponašanja ili opojne droge. Što više dopamina opojna droga oslobađa u moždanom sustavu nagrađivanja (moždani sklop koji povezuje ventralno tegmentalno područje, nucleus accumbens i prefrontalni korteks) i što ga brže oslobađa, to ima veći potencijal izazivanja ovisnosti.
To ne znači da tvari koje snažno povećavaju razinu dopamina doslovno sadržavaju dopamin. Ispravnije je reći da one potiču otpuštanje dopamina u sustavu nagrađivanja u mozgu. Kod laboratorijskog štakora, čokolada povećava bazalnu proizvodnju dopamina u mozgu za 55 posto, seks za 100 posto, nikotin za 150 posto, a kokain za 225 posto. Amfetamin - aktivni sastojak uličnih droga poput speeda, icea i shabua, kao i u lijekovima poput Adderalla koji se uzimaju za liječenje poremećaja pažnje - povećava oslobađanje dopamina za čak 1000 posto. Prema tim podacima, jedan dim iz lulice s metamfetaminom ekvivalentan je deset orgazama.
Užitak i bol nalaze se na istome mjestu
Osim otkrića dopamina, neuroznanstvenici su utvrdili da se užitak i bol obrađuju u preklapajućim moždanim područjima i djeluju putem mehanizma suprotstavljenih procesa. Drugim riječima, užitak i bol funkcioniraju poput vage. Zamislimo da naš mozak ima vagu - spravu s osloncem u sredini. Kad na vagi nema ničega, ona je u ravnini s tlom. Kad doživljavamo užitak, u sustavu nagrađivanja našeg mozga oslobađa se dopamin i vaga se naginje na stranu užitka. Što se naša vaga više i brže naginje, više užitka osjećamo.
Važno obilježje vage jest to što ona želi ostati u ravnoteži, odnosno u stanju ekvilibrija. Ne želi biti predugo nagnuta ni na jednu ni na drugu stranu. Zato se svaki put kad se vaga nagne prema užitku aktiviraju snažni mehanizmi samoregulacije kako bi je ponovno doveli u ravnotežu. Ti samoregulirajući mehanizmi ne zahtijevaju svjesnu misao ni voljni čin. Oni se samo događaju, poput refleksa. Ja taj sustav samoregulacije volim zamišljati kao male gremline koji skaču na stranu bola kako bi neutralizirali težinu na strani užitka. Ti gremlini simboliziraju rad homeostaze: tendenciju svakog živog sustava da održava fiziološku ravnotežu. Kad je vaga izbalansirana, nastavlja se pomicati, naginjući jednaku i suprotnu količinu na stranu bola.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća društveni znanstvenici Richard Solomon i John Corbit nazvali su taj recipročni odnos između ugode i bola teorijom suprotstavljenih procesa: "Svako dugotrajno ili ponovljeno odstupanje od hedonističke ili afektivne neutralnosti ima svoju cijenu". Ta cijena je "naknadna reakcija" koja je suprotna vrijednosti podražaja. Ili, kako stara izreka kaže: "Ono što se podigne, mora se i spustiti".
Pokazalo se da mnogim fiziološkim procesima u tijelu upravljaju slični samoregulirajući sustavi. Primjerice, Johann Wolfgang von Goethe, Ewald Hering i drugi pokazali su da je percepcija boja regulirana sustavom suprotstavljenih procesa. Ako dugo promatrate jednu boju, spontano se u oku promatrača stvara slika "suprotne boje". Gledajte zelenu sliku na bijeloj pozadini neko vrijeme, a onda prebacite pogled na praznu bijelu stranicu i vidjet ćete kako vam mozak stvara crvenu sliku. Percepcija zelene postupno ustupa mjesto percepciji crvene. Kad je zelena uključena, crvena ne može biti, i obrnuto.
Tolerancija (neuroadaptacija)
Svi smo iskusili žudnju nakon nekog užitka. Bilo da posežemo za još jednim komadićem čipsa ili klikćemo na poveznicu za još jednu rundu videoigara, prirodno je željeti ponovno iskusiti ugodne osjećaje ili pokušati ne dopustiti da izblijede. Jednostavno rješenje čini se očitim: nastaviti jesti, igrati, gledati ili čitati. No, to rješenje možda nije dobro.
Ponovljenim izlaganjem istom ili sličnom podražaju užitka, početno odstupanje na stranu ugode postaje slabije i kraće, dok naknadna reakcija na stranu bola postaje jača i duža, proces koji znanstvenici nazivaju neuroadaptacija. Drugim riječima, naši gremlini ponavljanjem postaju veći, brži i brojniji, i potrebna nam je veća količina odabrane droge za postizanje istog učinka. Potreba za većom količinom tvari za osjećaj užitka ili doživljavanje manjeg užitka pri istoj dozi naziva se tolerancija. Tolerancija je iznimno važan čimbenik u razvoju ovisnosti.
Za mene je drugo čitanje sage "Sumrak" bilo ugodno, ali ni blizu kao prvo. Do četvrtog čitanja (da, pročitala sam cijelu sagu četiri puta), zadovoljstvo je bilo neizmjerno manje. Nijedno ponovno čitanje nije se moglo usporediti s prvim iskustvom. Štoviše, nakon svakoga novog čitanja osjećala sam dublje nezadovoljstvo i snažniju želju da ponovno doživim onaj osjećaj koji sam imala prvi put. Kako sam postajala "tolerantna" na "Sumrak", bila sam prisiljena tražiti novije, potentnije oblike iste "droge" kako bih pokušala ponovno iskusiti onaj prvotni osjećaj.
Kod dugotrajnog i intenzivnog uzimanja neke supstancije ili prakticiranja nekog ponašanja, ravnoteža između užitka i bola s vremenom prevagne na stranu bola. Naša se hedonička referentna točka mijenja: sposobnost doživljavanja užitka opada, dok se osjetljivost na bol povećava. Dočarajte si to kao gremline koji su se smjestili na stranu bola, s madracima na napuhivanje i prijenosnim roštiljima, kao da su došli na kampiranje.
Početkom 2000-tih postala sam itekako svjesna kako ovisničke supstance koje snažno povećavaju razinu dopamina djeluju na moždani sustav nagrađivanja, kada sam u klinici počela viđati sve više pacijenata na dugotrajnoj terapiji visokim dozama opioida (poput OxyContina, Vicodina, morfija i fentanila) zbog kroničnog bola. Unatoč dugotrajnom uzimanju velikih doza opioida, bol im se s vremenom samo pogoršavao. Zašto? Zato što je njihov mozak, uslijed izloženosti opioidima, pomaknuo ravnotežu između užitka i bola prema bolu. Zašto? Zato što je njihov mozak, uslijed izloženosti opioidima, pomaknuo ravnotežu između užitka i bola prema bolu. Njihov se izvorni bol pojačao, a pojavili su se i novi bolovi u dijelovima tijela koji su prije bili bez bola.
Postupno smanjivanje
Ta je pojava, široko opažena i potvrđena istraživanjima na životinjama, nazvana hiperalgezija izazvana opioidima. Algezija, od grčke riječi algesis, znači osjetljivost na bol. Štoviše, kad su ti pacijenti postupno smanjivali dozu opioida, mnogi su doživjeli smanjenje bola. Neuroznanstvenica Nora Volkow i njezini kolege pokazali su da dugotrajna i intenzivna konzumacija tvari koje snažno potiču lučenje dopamina na koncu dovodi do stanja dopaminskog deficita. Volkow je proučavala prijenos dopamina u mozgovima zdravih ispitanika te ga je uspoređivala s prijenosom kod osoba ovisnih o različitim psihoaktivnim tvarima, dva tjedna nakon što su prestale uzimati spornu tvar. Rezultati su bili zapanjujući. Na snimkama mozga zdravih ispitanika jasno se vidi kako moždano područje u obliku zrna graha, povezano s nagradom i motivacijom, svijetli jarko crveno, što pokazuje visoku razinu aktivnosti dopaminskih neurotransmitera. Na snimkama osoba s ovisnošću koje su dva tjedna prije prestale uzimati tu tvar, isto to područje pokazuje vrlo malo ili nimalo crvene boje, što znači da je prijenos dopamina vrlo slab ili ga uopće nema.
Kako su dr. Volkow i njezini kolege napisali: "Smanjenje broja DA D2 receptora u ovisnika o psihoaktivnim tvarima, zajedno sa smanjenjem oslobađanja DA-a, dovelo bi do smanjene osjetljivosti sustava nagrađivanja na stimulaciju prirodnim nagradama". Kad se to dogodi, više ništa ne pruža osjećaj zadovoljstva. Drugim riječima, igrači iz dopaminskog tima pokupe svoje lopte i rukavice i odu kući.
U otprilike dvije godine tijekom kojih sam opsesivno čitala ljubavne romane, naposljetku sam došla do toga da više nisam uspijevala pronaći knjigu u kojoj bih uživala. Kao da sam do kraja iscrpila svoj centar za uživanje u čitanju romana i nijedna ga knjiga nije mogla iznova oživjeti. Paradoks je u tome što hedonizam - potraga za užitkom radi samog užitka - vodi u anhedoniju, odnosno nemogućnost uživanja u bilo kakvom zadovoljstvu. Čitanje mi je oduvijek bilo glavni izvor užitka i bijega od stvarnosti, zbog čega me je šokiralo i rastužilo kad je prestalo djelovati. No, čak sam ga i tada teško napuštala.
Moji pacijenti s ovisnostima opisuju kako dođu do točke u kojoj njihova droga prestaje djelovati. Više uopće ne osjećaju euforiju. Ipak, ako tu drogu ne uzmu, osjećaju se očajno. Univerzalni simptomi apstinencije od bilo koje tvari koja izaziva ovisnost jesu anksioznost, razdražljivost, nesanica i disforija. Neravnoteža između užitka i bola, nagnuta prema bolu, navodi na ponovno uzimanje psihoaktivne tvari čak i nakon duljih razdoblja apstinencije. Kad je naša unutarnja vaga nagnuta prema bolu, žudimo za svojom drogom samo da bismo se osjećali normalno - da bismo postigli ravnotežu. Neuroznanstvenik George Koob tu pojavu naziva "recidiv potaknut disforijom", pri čemu povratak konzumaciji ne pokreće potraga za užitkom, nego želja da se ublaži tjelesna i psihička patnja dugotrajne apstinencije.
Evo dobre vijesti: ako dovoljno dugo pričekamo, naš se mozak (obično) ponovno prilagodi odsutnosti droge i ponovno uspostavimo baznu homeostazu, odnosno uravnoteženo stanje. Kad je naša ravnoteža ponovno uspostavljena, ponovno smo sposobni uživati u svakodnevnim, jednostavnim nagradama. Šetnji. Gledanju izlaska sunca. Obroku s prijateljima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....