“Sva djeca Mediterana imaju jednu jedinu želju, koju spoznaju dok odrastaju i koja ih prati dok ne umru. Ona žude za intimom, doma, vlastitih misli i života.
Žude za onim što uglavnom nemaju i do čega malo koji od njih dođe. Toliko žude da su spremni otić na kraj svijeta, samo da je dobiju. Život provedu bježeći, a malo kada to i osvijeste. Jednako bježe oni koji su zauvijek otišli, kao i oni koji ostanu. Bjegovi ovih koji su ostali su puno teži, jer su unutrašnji i moraju ostat nevidljivi”, tankoćutno opaža Dragan Markovina u “Drvenom podu”, otvornoj priči male velike knjige “Usamljena djeca juga” (izdavač: Libros, Split) koja se upravo zakotrljala iz tiskare.
Portret grada
Samosvojan, znanstveno opremljen i argumentiran povjesničar (knjige: “Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja”, “Tišina poraženog grada”, “Jugoslavenstvo poslije svega”, “Povijest poraženih”, “Doba kontrarevolucije”), izvrstan politički komentator i narodni tribun (predsjednik Nove ljevice) - to su atribucije prema kojima je Dragan Markovina dosad bio poznat javnosti. Sada imamo radost otkrivati ga kao senzibilnog i filigranski izbrušenog prozaika, delikatnog majstora u skeniranju oku “nevidljivih” životnih labirinata. Markovinine priče bogate su refleksijama a izvedbeno škrto klesane posvete marginalcima, luzerima i žonglerima rubova.
Nježan u pomnji kojima ih prati i grli, a pronicljiv poput istraživača, autor znalačkom gestom kroničari osobe i mjesta osuđena na gubitak. I, paradoksalno, na žilavi egzistencijalni dobitak. Ti Draganovi dragi i odbačeni ljudi tvrđi su od samoproglašenih moćnika koji ih ili gaze ili žrtvuju prezirom i zaboravom. Ono što je osobito dragocjeno jeste da se ustreptaloj galeriji skrajnutih odmetnika, Markovina posvećuje onako kako im se izvan zatona “fikcije” posvećuje i u “stvarnosti“. Ukratko: Markovinina nesebična društvena bitka za slabe, poražene i ponižene pregnantno se ocrtava i u njegovoj literaturi.
Knjiga “Usamljena djeca juga” koncipirana je kao triptih zgusnut oko tri formativna Markovinina toposa - Korčulu, u kojoj je proveo gimnazijske dane, Split u kojem je studirao i izabrao ga za svoje životno gnijezdo i Mostar, gdje je rođen 1981. i iz kojeg je pred bratoubilačkim i međuvjerskim bijesom devedesetih, morao u egzil. Na početku svake od triju cjelina (“Korčula: Između arkadije i agonije”, “Split: Mikrokozmosi jednog grada”, “Mostar: Ono što je preostalo i ono što ne postoji”) autor ispisuje lucidan socio-etički portret grada kao realne scene za irealne posljedice i ožiljke posijane po dušama njegovih izopćenika.
Poetičan, nježan a odlučan je ovaj pisac da ih prigrli u njihovoj samoći i zaboravljenosti nakon tutnjave padajućih starih i somnabulnih uspinjanja novih režima. Ljudsku suosjećajnost i spisateljski instinkt Markovina poklanja i pravednicima i konvertitima, izdanim ljubavima i pokajnicima, revolucionarima i djeci proždranoj od revolucija... “Ovdje žive ili izraziti individualci ili fanatici jedinstva i kolektiva.
Dundo Darko
Nema ništa između i ovih prvih je znatno manje”, piše Markovina. A jedan od takvih tvrdokuhanih zanesenih samotnjaka što u ideale vjeruju do posljednjeg daha jest dundo Darko (priča “Utjeha zastave”) koji punim srcem živi u drevnoj igri Moreški gdje crveni uvijek pobijede crne, a vjeru potkrepljuje pjevajući proletersku “Konjuh planino”...
Takvi su odbačenici i trojica (fra Joakim; ljevičar, ateist i kipar Lujo; desničar, vjernik i zanatlija Nidžo) koji na škojima oko Korčule u badnjačkoj noći dožive iskreno otajstvo o kakvom pohlepni crkveni baruni pojma nemaju: “Sami u tom starom samostanu, koji je svašta prošao, bit će ponizni i više će na tom mjestu i u toj noći biti vjere nego bilo gdje na svijetu.”
U ribarenju onog najboljeg u ljudskom srcu, a koje je često licemjerjem ili surovošću prognano na periferije smisla, Markovina ne propušta detektirati zločine posijane u ime napretka. Ali to čini stišanim, molskim osjećanjima posvemašnje tuge nad tim gadnim činjenicama poživinčenosti društva. Markovina nije plameni istjerivač pravde nego melankolični kroničar našeg stida.
Srama koji jedva potiskujemo jer izgone iz domova i pogrome ni danas ne uspijevamo spriječiti. “Parkiram ispred zgrade pa uđem kroz otvoreni haustor, preskočim vreće s pijeskom i popnem se izrešetanim stubištem do mog nekadašnjeg stana na trećem spratu. Sačuvao sam ključeve naravno, iako mi ni za što više ne služe. Moja zgrada je otvorena, ona je ‘porto franco’ u punom svom značenju i ona je jedini dom”, piše u priči “Plutanje”, dirljivom svjedočenju o uništenom Mostaru: “Ta četiri zida, unutar kojih noćim u vreći za spavanje kad dođem, dok slušam Neretvu, predstavljaju jedino mjesto na svijetu koje mogu zvati svojim.”