Jukka Markus Heikkilä finski je pisac povijesnih romana. Radnju voli smjestiti u antički svijet – razdoblje Grčke, Rima i Kartage. Neki su njegovi romani pisani po stvarnim događajima, drugi su izmišljeni. Kod nas je nedavno preveden njegov „Antigon, Božji sin“, koji se bavi vremenom kada su se nasljednici Aleksandra Makedonskog borili za vlast. To je (zasad) njegov jedini prijevod na naš jezik.
Zanimalo nas je otkud Jukkin interes za davna vremena.
– U početku me fascinirala mezopotamska povijest. Zatim sam pročitao Rasprave Niccolòa Machiavellija, što je potaknulo moj interes za političku povijest. Vojna povijest također je postala važan interes. Moj debitantski roman spaja te rane strasti pričom o brodogradnji i pomorskom ratovanju tijekom Rimske Republike – kaže i ističe da je shvatio da svaki put kad napiše neku knjigu, želi da iduća bude posve drukčija. Voli izazove, ističe. No, iako se knjige dosta razlikuju, neke likove voli i zbog toga ih susrećemo više puta.
– Arhimed iz Sirakuze pojavljuje se u tri moja romana: najprije kao čovjek srednjih godina, zatim kao starac i naposljetku kao mladić. Pisanje o njemu u različitim fazama života postupno je promijenilo moj vlastiti pogled na povijesnog Arhimeda – pojašnjava.
Napisao je dosad trinaest povijesnih romana i jako se razlikuju po tome koliko vjerno slijede povijesne zapise. Recimo, Antigon je onaj koji se najbliže drži antičkih izvora. To je bilo moguće, pojašnjava nam, jer je sačuvano dovoljno izvorne građe, pa nije morao izmišljati dodatne likove ili događaje. Potpuno drukčiji pristup imao je u Otoku Jupitera, koji je vjerojatno bliži znanstvenoj fantastici nego povijesnoj fikciji.
– Povijesni romani mogu pomoći objasniti kako je nastao naš svijet. Otkrivaju kako su mnogi aspekti našeg svijeta ukorijenjeni u davno prošlim događajima. Zapadna civilizacija poput je piramide koja balansira na svom vrhu. Mnogo toga što uzimamo zdravo za gotovo ukorijenjeno je u kulturnoj baštini antike. Nismo jednostavno nastavak antičkoga svijeta — promijenili smo se i prilagodili — ali mnoge naše temeljne vrijednosti i dalje ondje imaju svoje podrijetlo – objašnjava svoju fascinaciju i kaže kako nema nikakav razrađeni plan kad počne pisati. Ne stvara nacrt likova — jednostavno stavi prste na tipkovnicu i počne pisati, a junaci u njegovoj glavi pričaju vlastite priče.
– Nastojim svoje likove zadržati kao proizvode njihova doba, zajedno s vrijednostima koje imaju. Vrlo ne volim povijesnu fikciju koja projicira moderne ideologije na antičke likove. Što je zahtjevnije prikazati: velike povijesne događaje ili one male, intimne trenutke običnih ljudi? To su različiti izazovi, ali s obojim se osjećam jednako ugodno. Iako sam vjerojatno najpoznatiji po pisanju živopisnih scena bitaka, također uživam u istraživanju unutarnjih života svojih likova – pojašnjava Jukka, koji je od malih nogu maštao da bude pisac. Iako je magistrirao ekonomiju, za njega zapravo nikad nije bilo pitanje čime će se baviti. Sjeća se i da je na njega najviše utjecao rad Roberta Gravesa, pisca koji je postao slavan 1934. godine romanom „Ja, Klaudije“. Naziva ga istinskim majstorom povijesne fikcije.
Jesu li se vremena promijenila – ona o kojima on piše u usporedbi s današnjim?
– Antigon, Božji sin govori o moćnim vladarima koji dominiraju svijetom, dok demokracija i viši moralni ideali opstaju samo kao odjeci ranijeg doba. Neki čitatelji mogu vidjeti paralele s našim vremenom. Nadam se da će oni, nakon što pročitaju neku od mojih knjiga, otići s dubljim razumijevanjem da su mnoge stvari koje uzimamo zdravo za gotovo rezultat događaja koji su se zbili prije stoljećima. Ono što je netko učinio ili rekao prije tisuća godina i dalje oblikuje velik dio onoga što danas smatramo zapadnim mišljenjem – zaključuje Jukka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....