Poznati psihijatar otkriva mučan slučaj: ‘Dječak nam je došao u užasnom stanju, držali su ga u kavezu, vodili na uzici‘

Slučaj je mučan: dječaka je odgojio čovjek koji o odgoju ništa nije znao i tretirao ga je kao psa - davao mu je hranu i vodu, izvodio ga je u šetnju i dijete je imalo prostor u kavezu u kojem je spavalo. Kad čovjek to pročita, jedina utjeha mu je što odgojitelj to nije radio kako bi ga zlostavljao - on je bio osoba koja se bavila uzgojem pasa, dječak je sasvim slučajno završio na njegovoj skrbi, bez da je on to htio, i on nije znao bolje. Malenog nije tukao niti izgladnjivao, ali mu nije dao ono što djetetu treba kako bi odraslo u normalnu osobu.

Jedan je to od slučajeva dječjeg psihijatra Brucea D. Perryja. Priča ‘Dječak kojega su odgojili kao psa‘ je šesta po redu, a po njoj je knjiga i dobila ime. Sve su to priče stvarne djece, koje je psihijatar doživio tijekom karijere. Djeca koja su u odgoju doživjela stvari koje nisu trebale i koje su se s onim što su dobila u odgoju nosila kako su znala i umjela. Knjigu potpisuju navedeni psihijatar i Maia Szalavitz, a objavljena je u prijevodu Stilusa.

Priče su istinite, navodi autor na početku knjige, ali su promijenjeni detalji koji bi mogli otkriti identitet onih kojima su se dogodile.

- Tužna je stvarnost što su ove priče samo djelić mnogih koje smo mogli ispripovjedati. Tijekom posljednjeg desetljeća naša klinička grupa pri akademiji za traumu djece radila je s više od stotinu djece koja su svjedočila ubojstvu roditelja. Radili smo sa stotinama djece koja su iskusila teško zanemarivanje u ranome djetinjstvu, bilo zanemarivanje roditelja ili skrbnika - napisao je autor na početku knjige.

Ono što je posebno upečatljivo u naslovnoj priči jest da šteta nije bila konačna. Dječak koji je došao u bolnicu u zaista užasnom stanju, kasnije se dobro oporavio. Uspio je prevladati neopisivo teško iskustvo i liječnik je kasnije otkrio da živi prilično normalno. Za to je bio potreban individualan pristup - drugi liječnici u trenutku kad im je dječak doveden nisu znali što bi s njim, pa su ga izolirali. Sve je to, jasno, samo pogoršalo situaciju, jer je dječak bio uspaničen i nije znao što napraviti. Imao je sreću da su zamolili psihijatra da pogleda njegov slučaj, jer da se to nije dogodilo, ‘otpisali‘ bi ga. Drugim riječima, ne bi se s njim radilo niti bi imao šansu ispraviti sve propuste iz najranijeg djetinjstva. Dirljivo je bilo pročitati kako mu liječnik pristupa polako, nastojeći mu dati vremena da se prilagodi i navikne na njegovo prisustvo. To mu je na kraju i pošlo za rukom.

U knjizi doktor Perry objašnjava kako okolnosti, a posebno određene traume, utječu na fiziološki razvoj dječjeg mozga. No, ističe i da postoji mogućnost promjene, a za to je najvažnije da dijete bude u okruženju u kojem je sigurno, te se osjeća stabilno i voljeno.