Virtuozna posveta naslijeđu Čehova očekuje nas u Splitu. Iz zahuktale i uvijek uzbudljive autorske radionice Tomislava Zajeca stiže nova drama “Mala Moskva”. U režiji Olje Lozice, bit će praizvedena 3. studenoga, u koprodukciji HNK Split i Kazališta Playdrama.
Što vas je nagnalo u palimpsest Čehovljeve drame ‘Tri sestre’?
- Dramski tekst nastao je kao rezultat dogovora s novim umjetničkim voditeljem splitskog Kazališta Playdrama Matkom Botićem, međutim, Čehovljeve ‘Tri sestre’ kod naših prvih razgovora nisu bile zadane. Krenuli smo od glumačke podjele i kako su u toj podjeli bile tri izvrsne mlade glumice, Petra Kovačić Pavlina, Đana Kuzmanić i Monika Vuco Carev, ideja o nekoj vrsti moguće reference ili posvete Čehovu, do koje smo u jednom trenutku zajedno došli, odjednom je postala uzbudljiva mogućnost. U onom trenutku u kojem se podjeli priključio i sjajni Nikša Arčanin kao brat Andrej, dobili smo obitelj Prozorov iz nekog našeg vremena.
Kao iskusnom piscu, je li vam olakotno pisati po točno određenim glumcima? Ovdje postavljate teške zadatke pred njih.
- Sreća je i privilegij raditi za točno određene glumce i utoliko sam zahvalan na prilici koja mi se pružila ovom dramom. Naravno, time je i moj strah od toga kako će glumci reagirati na ono što sam im napisao bio velik. Nakon prvih nekoliko proba osjetio sam da tekst rezonira s njima, i to je bilo olakšanje. Nisam mogao ni pretpostaviti da će mi drama nastala kao daleka referenca na Čehova postati tako osobno bliska i važna.
U ‘Maloj Moskvi’ nema više nikoga na tim Irininim rođendanima. Ostali su sami, potomci Prozorovih. Prilično apokaliptično?
- Ta je samoća naznačena i u samom Čehovu, parafrazirao sam njegovu konstataciju o Irininu rođendanu koju izgovara jedan od njegovih likova, a koja zaista u ovim našim okolnostima počinje djelovati apokaliptično i tužno. Četiri mlada života zarobljena su u prostoru u kojem nema nikoga drugog. Moja je ideja s ovim tekstom od početka bila potpuno se približiti Čehovu i što bolje upoznati svijet njegove drame, da bih ga onda mogao u potpunosti napustiti, i iz daljine što slobodnije raditi na interpretaciji njegova teksta. Bez obzira na potpuno promijenjen tijek same radnje, mislim da u ‘Maloj Moskvi’ originalne ‘Tri sestre’ ipak osjetno titraju u podtekstu.
Bujica flashbackova u narativu i mjerenje života na (insta)grame njihov je jedini način preživljavanja?
- To je svojevrsna slika vremena u kojem živimo, i u kojem su svi mogući oblici reprezentacije dobili primat nad sadržajem. U ovoj varijanti teksta moji su likovi svi redom odjednom postali preumorni za održavanje takvog privida. Vjerojatno je tome presudila i činjenica da se njihova Moskva zapravo nalazi ispod obiteljskog stola, u prostoru sjećanja na djetinjstvo. Stvari lakše izlaze na površinu ako su bliže izvoru. Prostor obitelji postaje onaj u koji se je moguće skloniti po zaštitu, ali i u kojem postaje nemoguće skriti istinu o sebi.
Maša u vašem tekstu veli Irini da je ‘premlada da bude tako cinična’. Čini li vam se da se cinizam danas prebrzo prima?
- Cinizam je izvrsna metoda obrane, ali istovremeno i ona posljednja. S druge strane, za cinizam je potrebna intelektualna brzina, a ovo četvero likova, u odjeku onoga što im je upisao i Čehov, u sebi imaju i previše znanja za vlastito dobro. Istovremeno, čitavo vrijeme osjećaju da ne znaju ono što bi im zaista i konkretno moglo pomoći da žive drugačije ili bolje.
Zanimljivo je da ste jednu grotesknu čehovljansku inverziju već imali u ‘Svinjama’, istina, tamo ih je dvije sestre.
- ‘Svinje’ su jedna od moji ranijih drama, žanrovska groteska za dvije glumice, a ‘Mala Moskva’ je istovremeno i umjerenija i toplija. Čini mi se da je ovo prvi tekst koji sam napisao, a u kojem se moji likovi potpuno i neskriveno međusobno vole. S druge strane, ono što ih povezuje jest činjenica da u oba slučaja dvije obitelji svim silama pokušavaju obraniti pravo na vlastiti dom, i to na način na koji ga oni vide. Danas je obrana prava na vlastito viđenje doma postala prvorazredno društveno i političko pitanje.