Američki pjesnik srpskog podrijetla i dobitnik Pulitzera Charles Simic preminuo je u 85. godini, potvrdio je njegov izdavač Dan Halpern (Alfred A Knopf).
Simića, koji je na engleskom jeziku počeo pisati u svojim dvadesetima, mnogi su uvrštavali među najveće i najoriginalnije pjesnike.
Njegova "tmurna, no humoristična perspektiva" djelomično je "rezultat odrastanja u Jugoslaviji u doba rata", piše Guardian. Djetinjstvo u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata odrazilo se, naime, na njegove radove.
Poznat je po "kratkim i oštrim pjesmama koje karakteriziraju brze i ponekad uznemirujuće promjene raspoloženja".
Godine 2005. primio je nagradu za poeziju Griffin.
U srpnju 2007. dobio je i najveće američko priznanje za poeziju - odbor Kongresne knjižnice imenovao ga je novim nacionalnim pjesničkim laureatom.
Neka od najpoznatijih djela ovog autora uključuju "The World Doesn‘t End", za koje je 1990. dobio Pulitzera, zatim "Walking the Black Cat" te "Unending Blues".
Osim pisanjem, bavio se i prevođenjem poezije s francuskog, srpskog, hrvatskog, makedonskog te slovenskog jezika. Prevodio je Tomaža Šalamuna, Vaska Popu, Slavka Mihalića, Novicu Tadića. Kod nas ga je među ostalim tiskao nakladnik Profil (Izabrane pjesme).
Rođen je u Beogradu, no u Sjedinjenim Američkim Državama živio je od pedesetih godina prošloga stoljeća.
Prve njegove pjesme objavljene su u printu The Chicago Reviewa kada je imao samo 21 godinu. Dvije godine kasnije postao je vojni policajac u Njemačkoj i Francuskoj. Po povratku iz vojske našao je, rekao je, svoj glas.
"Prije vojske bio sam suviše knjiški tip, sav zakopčan, odjeven u tvid i s lulom u zubima. Nakon vojske sam formirao skromniji doživljaj sebe. Počeo sam promišljati o komentaru slikara Paula Kleea da ako mladić želi nešto postići, mora pronaći nešto sasvim svoje. A ja sam u sebi imao neki minimalistički nagon pa sam počeo pisati pjesme o vrlo jednostavnim stvarima. Kućanskim predmetima poput noža, vilice, žlice, svojih cipela", rekao je Simić.
Godine 1971. postao je američki građanin, a dvije godine kasnije pridružio se sveučilištu New Hampshire.
"Od svega što je ikada rečeno o poeziji aksiom da je manje više na mene je ostavio najveći i najtrajniji dojam. Tijekom života sam napisao mnogo kratkih pjesama, no ‘napisao‘ nije riječ koja bi mogla precizno opisati kako su te pjesme nastale. (...) te su se pjesme formirale kroz dug period od riječi i slika koje su plutale u mojoj glavi", objasnio je svoju viziju poezije.
Njegove pjesme ne mogu se jednostavno klasificirati, piše The New York Times. Neke su, kažu, minimalističke i nadrealne, druge su u potpunosti realistične.
"Pribjegava mračnoj satiri srednje Europe, senzualnoj rapsodiji Latinske Amerike te napetoj jukstapoziciji francuskog nadrealizma kako bi stvorio stil kojemu u Americi nema sličnog", rekao je za The New York Sun kritičar Adam Kirsch.