Novinarka Jutarnjeg lista i spisateljica Mirjana Dugandžija objavit će ove jeseni knjigu priča pod nazivom “Rujanska kupačica” kod zagrebačkog izdavača Oceanmore. To je njezina treća knjiga, nakon romana “Nekoliko dana kolovoza” i ukoričenih kolumni objavljenih u tjedniku Globus, “Indijančeva noć”.
S romanom “Nekoliko dana kolovoza” bila je u finalu Vjesnikove nagrade “Ivan Goran Kovačić”, Nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo godine te u finalu Nagrade Tportala za najbolji roman godine.
Mirjana Dugandžija rođena je u Požegi; na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i filozofiju. Kao novinarka radila je u Vjesniku, Nacionalu, Globusu i Jutarnjem listu. Priča koju objavljujemo bit će dio zbirke “Rujanska kupačica”.
- Imaš pištolj - rekoh zadivljeno, kao da me uopće zanimalo.
- Inspektor mora imati pištolj - reče on skromno.
- Idemo - rekao je Filip - nemamo cijelu noć… ljubavi.
- Ti nemaš cijelu noć - svrnuh pogled prema njemu, a zatim opet prema inspektoru. - Pucao si u nekog?
- Ma… - nabere čelo. - Samo sam jednom rastjerao trojicu kretena…
Bio je plosnate glave kao Putin. On i Filip pili su viski, ja - ružičasti koktel.
- Tu je? - potražih ga dlanom na njegovu boku.
- Ne. Ovaj čas sam izišao s dužnosti - objasni Putin.
- Znači, kad nisi na dužnosti, ništa? Volim one remene na leđima… kao Eliot Ness… on to ima, ne? - brbljala sam.
Putin se nasmije.
- Holster - ispružih se ponovno u fotelji kafića.
- Vidiš kako znaš - odobri Putin.
- Onda? - podsjetih ga.
- U autu je - reče.
- Smiješ… tako ga ostaviti?
- Samo moraš držati auto na oku - pokaza prstom na parkiralište.
- Idemo - Filip je duboko udahnuo da dovede stvari u red, ali tad mu zazvoni mobitel.
- Moram skočiti do Lake Gatea, na otvorenje. Vidjeti kako idu stvari u galeriji - objasnio je, bacivši mobitel među čaše na stolu.
Putin skoči na noge, onizak, pa istegne mišićav torzo da bude viši. Bio je kao stršljen koji zuji u mjestu.
- Idemo mojim autom, brži sam - ponudi. Sparina je bila nesnosna. Ponijela sam sa sobom čašu u kojoj se ljuljuškala ružičasta tvar.
- I, što je bilo s kretenima?
Bio je s curom u autu. Noć, sve klasika. Parkirali su izvan grada. Odjednom, tri njuške na prozoru, cere se, onda počeli skakat na auto… Otvorio je prozor, fino ih zamolio da odu, ali oni tek tad počeli urlikat, pišaju po staklima.
- Niš, izvadio sam ga iz futrole, izišo, reko, kaj bumo mi sad, dečki? Dvojica odmah zbrisala, ali jedan s palicom skače oko mene ko mladi majmun, zamahuje, i niš, prebacim ga, uzmem mu palicu… - zastane. - Odmah sam to sam prijavio u stanicu, da poslije ne bi bilo…
- Znam, ti si good guy - prisnažih.
- Koji je tvoj auto? - upitao je Filip.
Stigosmo: otvorenje centra mirisalo je po znoju i cateringu. Filip je otišao pogledati tobožnju galeriju, s diletantskim slikama i s ljubavlju na poličice složenim knjigama iz kojih je istočnjačka blagost lila na stoliće od plastičnog mramora. A i dati se vidjeti onoj za koju vodi te, budimo iskreni, kafiće po gradu, po trgovačkim centrima, vlasnicu što nosi žgoljavu kujicu masnih dlaka u naručju, a novčanik zove takujin. Takujin je bio pun. Ona je sad vjerojatno trčkarala oko Filipa, a ja sam trčkarala oko izloga. Trgovački su se centri i usred ekonomske krize koja oplahnula lijepu našu zemaljsku kuglu svečano otvarali, priređivali vatromete, tombole, mnoštvo se probijalo kroz te tužne lakrdije. Za koji dan - nigdje nikog, čudesno usahnuće, prodavačice s rukava otresaju nevidljivu prašinu, neon kao nervni plin. Ali sad se još akrobatkinja u blještavu pripijenom kostimu spuštala niz uže koje je visjelo s visokog stropa.
- Guši me ova sintetika - osvrnuh se oko sebe.
Putin uze čašu šampanjca s pladnja i uz naklon mi je pruži.
- Ipak si ostavio auto... bez nadzora - upozorih, umjesto zahvale.
- Greška - prizna. - Ali nije oružje opasno, opasni su ljudi.
Bio je sretan što može izgovoriti tu elegantnu misao.
Dohvatih zadnju čašu s velikog pladnja. Konobar prst po prst svuče bijele rukavice i zagleda se u raširene noge akrobatkinje. Ruke su mu bile ispucale i crne, crno svjetlo u plavkastom okruženju. Bog te pita što radi kad ne izigrava konobara. Ali, takva su bila vremena. Dohvatih rukavice i spustih ih u torbu.
- Za noćnu njegu. Pamučne. Navučeš ih preko jako namazanih ruku… - objašnjavala sam.
- Jelena, znam što radiš, nemoj - u taj se tren Filip stvori kraj mene.
- Potražnja je za konjskim portretima? - zainteresirah se.
Filip ne reče ništa, smrači se, poznavala sam taj izraz. Donedavno je i sam bio slikar, mladi star, ali brzo ga nekako napustila romantika, izmučilo sebeljublje... što li? Nije više slikao.
- Vidi, gaćice… - pokazah na izlog. U kući mi je ponestajalo stvari, ulja, kave, tableta za glavobolju. Ali gaćica je bilo, navirale su iz ladica poput poludjelog chiaroscura. Kad začuje riječ “gaćice”, Filip se zaustavi bijesno, ali prekasno: bilo je to u njemu to poput Pavlovljeva refleksa. Godinama, duge godine, kroz napetu su se svilu naši prsti tražili u mraku, grčili oko svilenih volana kao pred smaknuće, pred uzdignuće, a sad uđosmo u trgovinu i Filip upita - “Koje?” dok nas je Putin gledao kroz izlog. Sad smo kupovali gaćice kao što smo se i sastajali, svatko iz svojih razloga, straha, slabosti, žalosti... kukavištva. Sjećanja. Sjećanje je bilo prepredeno. Svakoga bi dana oko tri zazvonio moj mobitel: “Sjeo sam u onaj kafić iza vaše firme, ne da mi se nikog’ sretat’, dođi, nemam puno vremena.” Dolazila sam, sjećanja je bilo mnogo, ali znali smo da ćemo šutjeti. Jednom, srela sam na ulici zajedničkog prijatelja i on mi, neupitan, reče: - Rekao sam tom volu da te ostavi... ali da te stvarno ostavi...
Bio je ljutit.
- Koje? - upita, dakle, Filip dok su mu oči skakale od jednih gaćica na sitnim vješalicama do drugih. Pokazah, rastreseno, plave, a on uzme još jedne, crne, prozirne, takve je volio, a ja sam voljela svilene topiće, pa on strgne s vješalice jedan ljubičasti, plati, i mi izađosmo u uzrujane čežnje svečanog otvorenja.
- Jesi već bio s nekim parom? - upita Filip.
- Ne... samo jednom... dvaput - ispravi se Putin.
- A ne, nitko od svih njih nije…- nacerih se.
- Prestani piti - sikne Filip. Bila sam beznadno trijezna. Filipovoj je blagosti bio kraj. A i tko bi sve to izdržao?
- ‘Kad popije, u svaku postelju pada’ - podsjetih ga.
- Znao sam da će to tako biti... - skoro zajauče.
- ‘Al’ kad ne pije, nikom prići ne da...’ - citirala sam poučno.
- Sve opstruiraš!
- Misliš, tvoje pizdarije?
- Živahna je... - reče Putin. Bio je krajnji čas da kaže nešto u moju obranu. - Živahna... - ponovi tupo.
Kad smo ušli u auto, svukoh gaćice.
- Što radiš?
- Čekaj…
Putin je šutio. Majica mu se na prsima dizala i spuštala. Po sredini, iako na tom mjestu nije dodirivala kožu, imala je prugu znoja. To je bilo čudno. Oslobodih se i haljine pa navukoh nove gaćice, kojima je straga visjela etiketa.
- Odgrizi - rekoh, a njemu vilične kosti zatitraju, pa se nagne prema meni. Auto zastane na crvenom. Otvorih vrata i iziđoh. Vozila oko mene sjekla su zelenkastom svjetlošću zrak između mojih nogu. Lak za nokte duboko dolje na asfaltu bio mi je crn. Gradska vlaga bila je poput mulja, činilo mi se da se oko auta krećem oprezno kao barska ptica i da krov auta dotičem samo da ne odlelujam zajedno s podvodnim travama. Ali gnjecavi me je zrak pridržavao i lako je bilo u dva koraka doći do susjednog auta i nagnuti se kroz prozor.
- Hello, sailor!
Bila sam na tamnoj strani.
- Jelena, ludo…! Policija će doći…! - vikne Filip, zatim iziđe iz auta i tako smo postajali nekoliko sekundi, jedno prema drugom, bez riječi.
- Nije ti mozak što je bio, zaboravljaš, old boy! Policajac je s nama u autu… inspektor! And he’s heavy - namignuh. A onda se svalih na prednje sjedalo i otvorih pretinac iz kojeg ispadne nekoliko omotnica.
- No, no, pazi prstiće - zatvori Putin pretinac ne svrnuvši pogled s mene.
- Come heavy, or not come at all… - uz te riječi zabacih glavu na naslon sjedala i zatvorih oči.
Ne kažem, možda su mi se u tom trenutku iz njih doista skotrljale crne suze, i možda sam rekla, jer sam znala da će se Filipu svidjeti: “Ti si za sve kriv”. Faca si, ej. Čak možeš biti za nešto i kriv. Ali, dobro, pustimo sad i to, jer zna Jelena što je tvoje sedmo nebo, to je njeno draganje s nečastivim, čvor tumorni…
Tome se nije opirao ni Putin, moglo bi se reći da je i prionuo. Njegovu smušenost zamijeni brzopleta radoznalost.
- Idemo?
Režale su automobilske trube iza nas, a onda i Putin stisne papučicu pa veliki auto poskoči.
- I, koga ste vi sve priveli, inspektore? - upitah poslovno.
Mišići oko očiju mu se napnu.
- Ma gle, ja nisam… ja vodim kondicijsku... teretana, i to...
- Ti, ustvari, nisi inspektor, ti si instruktor? - prekinuh ga.
- Ne, ne ide to tako... - započe Putin, ali Filip prosikće sa zadnjeg sjedala:
- Jelena, jebemu...
- Gdje si ovog našao? - šapnuh preko ramena.
- Gdje i druge… - Filip će. - Čula si za internet?
I još: - Rekla si da hoćeš.
- Baš, kao i one prije... - gorčina mi ote riječi.
Filip utone u tromo zadovoljstvo. Mrzio je da ga se uzrujava, pa se lako i smirivao. A konačno, sve je kako treba biti. Jurimo, otvorili smo sve prozore, Jelenin mjesečinasti šal vijori.
- Sad skreni desno, stari, ja ću ti reći kamo poslije.
Stadosmo sasvim uz rijeku. Od mraka su naša tijela pobijeljela. Tijelo moga ljubavnika odavno nije bilo onakvo kakvo sam upoznala, gibljivo i mršavo.
Nije bilo toga što za njega ne bih učinila.
- E, sad, da ga vidim - rekoh.
- Jelena… -
- Oduvijek sam htjela držati pištolj! Izvadi ga iz…
- Jelena, jebo te, stvarno… - zaječa Filip.
Prekoračih na stražnje sjedalo; Putin se prebaci k nama i uskoro dodiri kliznuše po meni poput gusjenica, poput krila leptira. Podigni se malo, začuh. Čak i milovanje koje mi ispuni utrobu bilo je, začudo, nježno poput krzna krtice. Što su ti pokreti bivali nježniji, to sam se počinjala jače prelamati u struku, kosu mi rascijepi znoj, hropac grlo.
Napokon siđoh s policajčeva krila. Spolovilo mu bilo još uzdignuto, caklilo se, bilo je ono više ja nego on, i Filip iznenada pruži ruku i stisne ga.
“Htio sam samo probati kako je to”, nasmije se bez nelagode, umišljeno. Ne, nisam ni pomislila nešto drugo. Ipak je bio frajer… samo takav. I samo je mislio da život treba živjeti bez zadrške. I treba. Dok sam gledala tu lijepu mušku šaku ovijenu oko spolovila koje se smanjivalo, između prstiju mu se ukaže se pihtijasta tvar. Sad se više nije vidio ni vrh spolovila, i curne proziran potočić.
Zavlada ipak muk, tiha smetenost, klonuće. U slaboj automobilskoj svjetlosti promatrala sam svoje noge prebačene preko kratkih, nabijenih policajčevih bedara. A onda se oduprijeh jednom nogom o njegov trbuh, drugom zagrabih uvis i naprijed, u prazno, skočih na prednje sjedište, mehanizam škljocnu i pretinac se otvori prije nego se itko od njih dvojice pomaknuo.
- Gle, gle... - dahnuh.
- Stani! - ukoči se Putin.
- Tko se nije skrio, magarac je bio… - zapjevuših, i raširiše se Filipove oči.
Čučeći, opirala sam se leđima o pretinac, podigavši koljena i raširivši noge baš onako kako je volio da mu pokazujem gaćice. Držala sam pištolj visoko, objema šakama, iznad glave.
- Boys… dear guys! - najavih.
- Gospođo…!
- Pun mi te je...
- Molim vas...
- Jel’ ima onu… kak’ se to zove, ona crvena točkica? - raspitah se.
Putin odšutje, držeći se za trbuh.
- Žena mora drugom rukom učvrstiti zglob ruke u kojoj drži pištolj, ustvari... to mora i muškarac - poučih, pa istegnuh i drugu ruku u zrak, primih pištolj objema šakama, kao u filmovima; ostala sam tako neko vrijeme, a onda spustih polako cijev pištolja prema zadnjem sjedištu. Obris oružja pomicao se u mraku lijevo-desno.
Iza stakla je bila noć, krijesnice, ispod nas rijeka. Početak ljeta pjevao je svoje pjesme. Filipove oči ispune se panikom, bijesom, i on odjednom sagne glavu, savije se cijeli, i onako glomazan ispuni prostor između sjedala, čučnuvši.
Putin iskoristi djelić sekunde, baci se prema meni, i ja shvatih kako je tijelom pritisnuo cijev pištolja. Sad više, ni da sam htjela, nisam mogla povući okidač. Toliko sam znala. Jednom davno htjela sam napisati priču u kojoj bi pištolj odigrao... neku ulogu, pa sam pitala prijatelja kako te stvari s oružjem idu. Tad sam prvi put držala u ruci pištolj. Zaboravila sam sve što je rekao osim da, ako se potencijalna meta natisne tijelom na cijev, od pucnja nema ništa. - Ne zna ti to puno ljudi, čak ni policajaca - rekao mi je.
Policajac uze pištolj, zatim izusti, sve ok, sve ok, gospođo.
- Št… šta... - zamuca Filip. - Ona je htjela...
Policajac je šutio.
- Luđakinjo… luđakinjo - uspuzao je na sjedište Filip, isprekidano hvatajući zrak kao da pritom guta i tvrde loptice za golf.
Meci su sad bili među policajčevim bedrima. Jagodice lica užari mi tuga i strah zbog nepovratnosti onoga što sam mogla učiniti.
- Sori, stari, moja greška - potrudi se Filip vratiti nehaj.
Policajac ni tad ne reče ništa.
Pružih nogu iz auta. Pod sandalom zapucketa pijesak, i opet zavlada mir. Mnogo, mnogo dana bila sam živahna, jer žene koje nisu živahne sahnu, usahnu, i usahle umru u praznim stanovima. Ali sada zavlada mir božji.
Uspravih se. Vidjela sam svoje noge kako kreću stazom prema udaljenim zgradama, malo se kriveći zbog pijeska i visokih potpetica. Hodala sam sve brže. Nisam se bojala. Nazreli su se obrisi ljudi. Možda su i oni mene vidjeli. Ako nisu, uskoro će. Možda će nastati pomutnja. Začut ću i poznati glas koji me doziva, ali prije nego se odazovem čučnut ću i potražiti među stabalcima niskog raslinja pukotinu. Proći ću kroz nju i opet nespretno poput kornjače. I tko zna koliko ću to još puta učiniti, ali sad mi se učini da onaj posljednji nije daleko. Dotad, stisnut ću se obavijajući rukama koljena i ogledati se kao da se pitam: gdje ste, male krijesnice, bubamare, krtice…