Stari sam dom napustio. Za neki novi sam presiromašan da si ga napravim”, zaključuje protagonist novog romana Dine Pešuta “Tatin sin” (Fraktura, 2020., ur. Seid Serdarević), pjesnik i intelektualac - kako ga vide ostali likovi u romanu - ili “neambiciozan, nerealiziran i ciničan peder” - kakvim vidi sam sebe.
Pešutov je junak izgubljen upravo kao i budućnost koja mu je bila obećavana. Nakon neuspješnog pokušaja da se ostvari na Zapadu, iz vrtloga berlinske svakodnevice koja ga, treba li reći, i nije baš pomazila po glavi (“Nakon šest mjeseci shvatio sam da mi je tako svejedno gdje ću biti siromašan i nesretan”), Luka se vraća u Zagreb u kojemu je studirao i otkuda su, prateći iste snove kao i on, nestali mnogi od njegovih prijatelja. Živi u izmijenjenom gradu, u garsonijeri u centru (kada je više ne može plaćati, seli se kod bivšeg bogatog ljubavnika ili na pod prijateljičinog stana), u jednom od rijetkih zagrebačkih stanova koji su još ispod cijene, dok mu u bolnici leži otac kojega je napao karcinom.
Luka s njim nikada nije uspio ostvariti konkretan odnos, i to konačno, ali isforsirano približavanje sina bolesnom ocu koje će trajati do posljednjih stranica romana, žal za propuštenim prilikama, kao i teret koji takva situacija može (opravdano) predstavljati mladom čovjeku, ali i njegovom ocu, prva je od velikih tema novog Pešutovog romana. Kao druga, nameće se pitanje klasnih odnosa i “klasnog srama” (od poznatih njegovih suvremenika, sa sličnom hrabrošću i osjećajem o klasi progovara Sally Rooney), a tek kao treću veliku temu svog romana autor postavlja istospolnu ljubav, kojom se na ovaj ili onaj način bavi u većini svojih dramskih i proznih tekstova, pa i u svom romanu prvijencu "Poderana koljena" (Fraktura, 2018.)
Ravnodušnost kao štit
Pešut kroz čitav roman minuciozno i uz ozbiljnu dozu ironije dekonstruira tehnologizirano “društvo jednakih prilika”, ostavljajući čitatelja da propituje šarene simulakrume koje nudi poredak u kojem živimo, a u kojima vidimo nasmijane i financijski zbrinute pojedince (i obitelji) koji su, nakon dugotrajnog i uspješnog školovanja - nakon takozvanog “rada na sebi”, kako “ne bi završili kopati kanale” - konačno "svoji na svome”, spremni isto omogućiti svojim potomcima.
No, kako znamo, ali ne želimo si još priznati: to nije svijet u kakvom živimo. Školovanje, rad i zalaganje ne donose prosperitet. Barem ne u Hrvatskoj. I pogotovo ne ako si završio društvene znanosti. Priznao si je to Luka, pa je otišao u Berlin “trbuhom za kruhom”, u naivnoj potrazi za nekim boljim svijetom. Vraća se razočaran, da bi se nastavio koprcati u mutnoj hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti. Radi noćne smjene na recepciji hotela, pišući usput poeziju nad kojom osjeća sram, zdvajajući nad potplaćenošću, pravom na stanovanje, gig ekonomijom, IT poslovima koji jedini omogućuju kakav-takav život i luzerima privatizacije. Luka uočava, ali ne reagira.
Ravnodušnost, tako tipična za generaciju, njegov je najveći štit. Kao i cinizam, pa se u jednom trenutku na stranicama romana protagonist i sam odlučuje okušati u jednom od “izmišljenih poslova”, svojstvenim eri u kojoj živimo, da bi uskoro shvatio kako mu niti dobro brendirane korporativne radionice u ovakvoj Hrvatskoj neće donijeti novac, a kamoli zadovoljstvo.
Autobiografske mrvice
S tabletom u rukama i "svijetom na dlanu", generacija milenijalaca, kojoj pripada i Pešutov junak, ipak živi lošije od svojih roditelja (osim ako nisu nasljednici tranzicijskih dobitnika). O tome novine ne pišu, ali pišu - kako vidimo - romani. Doista je gušt čitati Pešutov; način na koji razotkriva laži koje je popušila naša generacija, kojoj je u amanet ostavljen, kako kažu, “najbolji od svih svjetova”, zarobljava od prvih stranica. Brza poglavlja i ubojite rečenice (“Loš sam sin lošeg oca”), izvrsno izvedeni dijalozi (Pešut je dramaturg i dramatičar, dobitnik čak šest Držića za najbolja dramska djela), kao i vješto složene rečenice i izbrušenost na stilskom planu, garantiraju užitak čitanja “Tatinog sina”.
Roman je to o sadašnjem trenutku, o generaciji koja naizgled ima sve, a zapravo nema ništa. Baš sve nam je istodobno blisko i dostupno, a opet, tako neuhvatljivo. Od kapitulacije pred sudarom bajkovitih očekivanja i grubog realiteta, ne mogu nas zaštititi niti četiri zida vlastitog doma, koji u pravilu ne posjedujemo. O svemu tome govori novi Pešutov roman, u kojemu mora da je prosuto i nešto autobiografskih mrvica (autor je ipak živio u Berlinu, da bi se vratio u Zagreb).
Školovanje nadarene seoske djece u velikom gradu i njihova tragična sudbina, suprotnost selo - grad i socijalna problematika bile su važne teme literarnog univerzuma hrvatskog realizma 19. stoljeća. Pešutov roman kao da je ekstenzija tih literarnih obrazaca, koje autor dakako izvrće, i u kojima prikaz sela (Zagreb) i grada (Berlin) nije tako jednostran kao u realista.
No, gotovo dva stoljeća kasnije, pitanje klase, odnos periferije i centra, kao i problemi koji se javljaju u trenutku migracija stanovništva, samo su neki od motiva koji se sami od sebe nameću književnim stvaraocima sadašnjosti. Očito je: tematski nismo daleko odmakli od tog doba, preokupacije su gotovo iste. No, kako li se to uklapa u "najbolji od svih svjetova"?