Bekima Sejranovića upoznao sam negdje oko 2000. u redakciji Naklade MD, u kojoj smo tih godina objavljivali prve knjige. Zapravo, najprije sam pročitao njegovu priču “Sandale” u Quorumu i prepoznao u njoj odmah i dobrog pisca i sebi bliskog čovjeka.
To mi se dogodilo samo nekoliko puta u životu, da nakon nekoliko pjesama ili jedne priče prepoznam pisca kojeg ću voljeti cijeli život. Prošlo je otad 20 godina, ali sjećam se da sam pomislio: “Ovaj se baš ne štedi.” Jer priča mi se činila autobiografska, a u njoj je glavni junak opisan kao znojni debeljuškast tip kojeg su, dok je bio u šestom razredu, od hormona poludjeli dječaci, u nedostatku drugih meta, grabili za sise dok su igrali nogomet; nemilosrdan je bio pisac prema svom glavnom liku, a to nije čest slučaj, pogotovo kad je priča autobiografski intonirana.
Susret u Vlaškoj
Nekoliko mjeseci nakon što sam pročitao priču, sreo sam ga na onom štekatu ispred redakcije, kraj Šenoina spomenika u Staroj Vlaškoj, gdje smo tih godina često sjedili. I dobrano se iznenadio. Jer preda mnom je bio izuzetno zgodan muškarac, kojeg su uostalom, sedam-osam godina poslije, kad je već bio jedan od najomiljenijih pisaca na književnim postjugoslavenskim prostorima, novine, senzacionalističke kakve jesu, proglašavale najsexy piscem na Balkanu. I mislim da sam mu upravo to i rekao u tom prvom susretu, da sam pročitao “Sandale” i da sam ga drugačije zamišljao. Tako smo počeli razgovor o toj priči i onom što je u njoj napravio.
A to je poslije činio i u svim ostalim knjigama. Nemilosrdno razotkrivao svoje najveće slabosti i strahove. Toliko da mi se ponekad činilo kao da te romane i piše da bi kažnjavao sam sebe. Ali koliko god nije štedio svoje likove, mi smo ih opet voljeli. I njegove junake i knjige. Velikim dijelom i zbog te razorne i razoružavajuće, prema sebi nemilosrdne iskrenosti, koju smo osjećali u njegovim knjigama. Ali takav je bio i u intervjuima, i u novinskim tekstovima, i kad bismo se družili s njim. Beks se nikad nije skrivao ni pretvarao.
Volio sam ga zato što je dobro pisao i zato što je bio dobar čovjek, a nije bilo nevažno ni to što je od svih ljudi koje sam ikada upoznao bio najbliži likovima kojima smo se i on i ja divili dok smo odrastali – Huckleberryju Finu, Cortu Malteseu, Mister Nou.
Ispričat ću vam samo nekoliko situacija iz kojih će vam možda biti jasnije zašto to kažem:
Kad smo objavili roman “Tvoj sin Huckleberry Finn”, koji se događa na Savi, novinar HRT-a inzistirao je da i prilog o romanu bude snimljen na obali Save, pa je u jednom trenutku, vjerojatno u šali, rekao da je šteta što je tako hladno pa ne mogu snimiti kako pliva u rijeci. A Beks je samo ustao, skinuo se i skočio u rijeku, kao i toliko puta u svom romanu. A bio je Interliber, jedanaesti mjesec, kišovit, hladan i oblačan.
Kad je bio u Brazilu, zaljubio se u crnoputu prostitutku i proveo s njom nekoliko mjeseci na jednom brazilskom otoku. Kad mu je rekla da se mora otići brinuti o svojoj djeci, dao joj je sav novac koji je imao i vratio se u Oslo, na fakultet na kojem je radio. A kad su mu tamo rekli da je izgubio posao, jer je zakasnio tri mjeseca, našao je novi, u pošti, i nije se zbog toga nimalo uzbuđivao, niti je mislio da je išta izgubio. Puno smo puta razgovarali o tome, mislim, to je posao o kojem je većina imigranata mogla samo sanjati, ali nikad nisam osjetio da mu je imalo krivo zbog toga.
Stipendija
Prije nekoliko godina dobio je norvešku stipendiju za pisanje romana. To su prilično veliki novci, nekoliko desetaka tisuća eura, i ako taj roman pišeš u Hrvatskoj, možeš nekoliko godina pristojno živjeti i pisati. Konačno odmor od egzistencijalnih strahova koji muče sve slobodnjake.
Ali Beks je vrlo brzo jednom prijatelju posudio novac koji mu je nedostajao da kupi “ranč” uz Savu, tamo pokraj Brčkog, a drugom desetak tisuća eura da vrati neki kredit za stan, jer su mu vjerovnici baš bili za vratom. Gotovo odmah razdijelio je sve što je dobio premda je bilo prilično izvjesno da će te novce teško dobiti natrag. “Jebi ga, trebalo im je”, rekao mi je. On se uskoro ponovo morao trgati za honorare, ali nikad nisam primijetio da mu je žao što je posudio one novce.
Taj život od jednog do drugog honorara često je bio naporan i neizvjestan, pa je volio smišljati “genijalne” planove za svoj biznis koji će pokrenuti. Jedan je bio vezan za onaj ranč na Savi. Preuredit će ga s prijateljem u kamp, za sve one Norvežane i ostale zapadnjake koji se pale na život u prirodi, logorske vatre navečer i avanturu na rijeci. Kupiti veći brod, mali riječni kruzer, i onda kao pravi riječni kapetan otkrivati im tajne Save i Dunava.
Drugi put mu je palo na pamet da pokrene firmu koja će se baviti organizacijom sprovoda, pa ako je umrli panker, organizirat će se pankerski sprovod. Razrađivao je razne verzije sprovoda koje bi se mogle organizirati, i dobro se zabavljao, a onda je njegova prijateljica Sanela primijetila: “Bekime, ako je tako, kad ti umreš, na sprovodu ćemo puštati porniće.”
Zezala ga je, nema njegova romana u kojem se pripovjedač ne opušta ili bježi od svijeta uz porniće, ali ja mislim da se Bekim ne bi ljutio da to doista i napravimo. I zato ne želim da ovaj tekst bude tužan. Nije to nekrolog koji bi za Bekima naručila njegova firma za organizaciju sprovoda. Iako je umro moj drug, čovjek kojeg volim od prve njegove priče koju sam pročitao, iako je umro pisac koji je za mene jedan od dva najbolja pisca suvremene hrvatske književnosti, ovaj tekst neće biti tužan. To sam si rekao kad sam ga počeo pisati.
Šetnje šumom
Upravo na dan njegove smrti pustili smo u tisak novo izdanje njegova romana “Ljepši kraj”. Bekim je prije nekoliko dana odabrao naslovnicu, a razveselio se i jer smo pronašli njemačkog izdavača, i jer je naš prijatelj Klaus već počeo prevoditi knjigu na njemački. I to su bile posljednje poruke koje smo razmijenili.
U tom romanu pisac, nakon svih nesreća, i ljubavnih i egzistencijalnih, koje su se na njega sručile, traži ljepši kraj, želi da kraj romana bude ljepši od svega onog što mu je prethodilo. I nalazi ga. Želim vjerovati da je Bekim i za svoj život našao lijep kraj.
Zadnjih nekoliko mjeseci proveo je u Banjoj Luci, sa Sanelom. Šetao je šumom, kupao se u rijeci, smršavio, nosio masku i planirao miran život u nekoj vikendici koju će tamo obnoviti. Prevodio je, razgovarali smo o novoj knjizi koju se spremao pisati i već godinu dana nije uzimao nikakve supstance, ni legalne ni ilegalne.
Ponekad je govorio da ima proročke sposobnosti, da vidi budućnost, i da će umrijeti tek kad postane civil; kad se skine sa svega, to će ga doći glave. Možda je i bilo tako, ali ja vjerujem da je to bio lijep kraj. Slično kao i u njegovu romanu - odjednom je sve profunkcioniralo.
A još sam sigurniji da će nama, njegovim čitateljima, još puno puta biti lijepo čitajući njegove knjige.