Bekima Sejranovića upoznao sam negdje oko 2000. u redakciji Naklade MD, u kojoj smo tih godina objavljivali prve knjige. Zapravo, najprije sam pročitao njegovu priču “Sandale” u Quorumu i prepoznao u njoj odmah i dobrog pisca i sebi bliskog čovjeka.
To mi se dogodilo samo nekoliko puta u životu, da nakon nekoliko pjesama ili jedne priče prepoznam pisca kojeg ću voljeti cijeli život. Prošlo je otad 20 godina, ali sjećam se da sam pomislio: “Ovaj se baš ne štedi.” Jer priča mi se činila autobiografska, a u njoj je glavni junak opisan kao znojni debeljuškast tip kojeg su, dok je bio u šestom razredu, od hormona poludjeli dječaci, u nedostatku drugih meta, grabili za sise dok su igrali nogomet; nemilosrdan je bio pisac prema svom glavnom liku, a to nije čest slučaj, pogotovo kad je ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....