ZAGREB - Lijepo je i ugodno pročitati knjigu kao što su “Dani” Miroslava Mićanovića. Šire gledano, to je jedna od onih važnih knjiga koje svojom nenametljivošću i kvalitetom svjedoče o postojanju posve različitih proznih praksi koje zemljovidu hrvatske proze ne dozvoljavaju da se pretvori u recikliranje istog, dok uže gledano “Dani” prezentiraju svoga autora kao suptilnog promatrača i zapisivača nevidljivog kalendara u kojem se prizori svakodnevice transformiraju u tekst, kao “jedinu mogućnost za djelovanje”.
Barthes i Dragojević
Mićanović gradi svoje male hibride spajajući lirsko i narativno, ponaša se u njima kao pripovjedač, ali i kao pjesnik i esejist, dnevničar i kroničar koji ipak i prije svega želi napisati priču, ali ona, ta priča, stalno negdje izmiče, ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....