"Jednog vikenda sam s prijateljicama odmarala u vikendici na Mrežnici. Uživale smo u idili, zelenilu, patkicama, refleksiji drveća u rijeci. Tom smo prilikom posjetile jedne stare toplice iz devetnaestog stoljeća, a meni je kroz glavu prošla misao ‘na ovakvome mjestu bi se svašta moglo dogoditi‘. Tada mi je sinulo i kažem prijateljici: ‘Mogla bih napisati krimić ako mi ti budeš menadžerica‘. Bila je to šala. Ali eto, ostvarilo se. Anika je krenula u akciju i našla izdavača (Beletru), a ja sam napisala knjigu", pripovijeda umirovljena profesorica anglistike i povijesti umjetnosti Anđelka Kliment koja je u osmom desetljeću napisala svoj prvi krimić - "Ubojstvo na Mrežnici", whodunnit roman o istrazi ubojstva koje ponovno ujedinjuje profesionalne puteve detektiva Borne Hermana i njegove mentorice Irme Steeg, kojoj je Kliment ime nadjenula po vlastitoj baki.
"Odlučila sam se za ‘cosy crime‘. Ugodan, atmosferični krimić poput australskih i kanadskih kriminalističkih serija kao što su ‘Istrage gospođice Fisher‘ i ‘Detektiv Murdoch‘. Bez eksplicitnih scena nasilja i seksa. Krimić u kojem pisac nije voajer, nego računa na maštu čitatelja, a u fokusu je zagonetka. Kod serija je naglasak i na lijepim kostimima i scenografiji", objašnjava Kliment, koja je kao mala čitala Agathu Christie, dok danas rado poseže za kriminalističkim romanima (i televizijskim adaptacijama) koje svjetski proslavljena britanska autorica J.K. Rowling piše pod pseudonimom Robert Galbraith.
Iako zadnjih desetljeća veoma popularan, nordijski noir za nju nije bio opcija.
"Čitala sam nordijski noir, no ne sviđa mi se kada knjiga ide u patologiju. To je svojevrsni koktel nasilja, deranja, prostačenja i krvi. Meni je to negledljivo. Ja sam se provokacija u mladosti nagledala u kazalištu. Ne znam čime to može privući osim napetošću", mišljenja je Kliment, koja svoj pristup objašnjava referencom iz filma Woodyja Allena ‘Pomoć u Parizu‘.
"U filmu književnica Gertrude Stein podsjeća da posao umjetnika nije da poklekne pred očajem, već da pronađe lijek za egzistencijalnu prazninu. Smisao umjetnosti je, dakle, da životne patnje čini podnošljivijima, a ne da ljude vodi dublje u nevolju".
Srećom, upravo se takvim pokazao učinak "Ubojstva na Mrežnici". Reakcije čitatelja su, kaže Kliment, veoma pozitivne, a knjiga je osim do knjižnica, našla put i do Portugala, Amerike...
"Sigurno postoje oni kojima se knjiga nije svidjela, no takvi komentari nisu došli do mene. Do mene je pak došao niz slika koje su mi čitatelji počeli spontano slati s putovanja ili odmora. Primila sam tako sliku svoje knjige na plaži, na jahti, na Mrežnici, pa čak i na Manhattanu i u Portugalu", otkriva Kliment kojoj posebno laskaju dva pohvalna komentara; onaj redatelja Hrvoja Hribara (u kojem autoricu opisuje kao "vrlo educiranu pripovjedačicu, ekonomičnu (less is more) i silno brzooku") te onaj policijskog inspektora koji joj je rekao da je točnija od prosječnog novinarskog članka.
Točnost pri pisanju forenzičkih i kriminalističkih detalja duguje, kaže, internetskoj tražilici, na kojoj se "sve može pronaći".
"U nekom drugom vremenu bih se puno više namučila da dođem do svih tih informacija", priznaje.
I iako od objave "Ubojstva na Mrežnici", koje se najviše čita u knjižnicama u Rijeci i Zagrebu, nije prošlo niti godinu dana, Steeg i Herman već se ovoga mjeseca vraćaju u akciju u nastavku serijala pod nazivom "Ubojstva na krvavom mostu".
"Ovoga puta istraga uključuje dva ubojstva. Jedno novo iz 2022. i jedno staro iz 1954. godine", najavljuje Kliment koja je novi krimić pisala dok se oporavljala od frakture stopala, ozlijede koju opisuje kao sportsku povredu nakon četrdeset godina trčanja po Maksimiru.
"Slomila sam stopalo, što me je zaustavilo na četiri tjedna. Pisanje mi je stvarno dobro došlo. Ne znam što bih radila da nisam pisala", priznaje Kliment.
Knjiga koja joj je pravila društvo hommage je, kaže, književnici Mariji Jurić Zagorki. Hommage je to koji je rezultat čitavog niza sinkroniciteta.
"Na Zagorku, koja je 1910. napisala prvi hrvatski kriminalistički roman "Kneginja iz Petrinjske ulice", prije no što je krimiće pisala Agatha Christie, nisam naišla još otkad sam bila dijete i kada je izlazila u sveščićima na kiosku, a onda se njeno ime počelo svuda pojavljivati. Prvo ju je sin moje sestrične čitao za lektiru. Potom sam išla poznanici u posjet kako bih joj poklonila svoj krimić i u njenome stanu ugledala lijepi stol. Pošto sam ga prokomentirala, ona mi je ispričala da je riječ o stolu koji je nekoć pripadao Zagorki. Zatim sam jednom prilikom bila na piću u kafiću blizu svoje kuće i odjednom u njemu ugledala Zagorkine knjige. Na kraju se ispostavilo da ove godine slavimo 150. godišnjicu njena rođenja. Dok sam pisala drugi krimić Zagorka je, dakle, bila posvuda. Bila je poput Hitchcocka koji bi se redovito pojavljivao u svojim filmovima. Na kraju sam čak jedan lik iz knjige nazvala Mario Jurić", pripovijeda Kliment koja drugu knjigu opisuje kao knjigu muzičkih želja.
"Nakon prve knjige čitatelji su počeli dolaziti s prijedlozima. Primjerice, jedna časna je pročitala moj prvi krimić i poželjela da u nove nastavke ubacim lik časne. Ljudi su imali neke želje, a ja sam im neke ispunila", kaže Kliment koja nam otkriva i svoju želju.
"‘Ubojstva na krvavom mostu‘ bih voljela vidjeti u izlogu knjižare. Prvu knjigu nismo uspjeli staviti u izlog, već samo na police", kaže autorica koju već sada pitaju kada će treći nastavak avantura Steeg i Hermana.
"Osjećam pritisak. Već su me pitali za treću knjigu, a ja sam još u postporođajnoj depresiji od druge", zaključuje kroza smijeh.