Prva rečenica romana Olge Slavnikove “2017.” (preveo Ivo Alebić): “Krilovu je rečeno da treba biti na kolodvoru sedmog lipnja 2017. godine.” Spisateljica ju je napisala desetak godina ranije, kao distopijski okvir.
A danas je čitamo kao daleku prošlost. Roman je poslužio izdavaču, Sandorfu, kao prvi u biblioteci “Sto slavenskih romana”. S njime je ujedno obilježio i stogodišnjicu Oktobarske revolucije, koja je hrvatskom pučanstvu, 1917. još austro-ugarskom, donijela najljepše i pojedine crne momente XX. stoljeća.
“Basnopisac” Krilov donio je na kolodvor džemper od devine dlake za sveučilišnog profesora Vasilija Petroviča Anfilogova. Dogodilo se to u bezimenom ali 4-milijunskon gradu (Petergof?). Profesor je polazio na jednu od svojih glasovitih ekspedicija u planine. Ispraćala ga je i jedna nepoznata žena, obilježena “anemičnim rumenilom” i naočalama; “kao da je bila upućena u tajnu ili cilj ekspedicije”.
Kad je vlak otkloparao u bespuća, Ivan Krilov slijedio je ženu do kafića. Predstavio se kao Vanja, a ona: “Recimo, Tanja.” Završila je fakultet a radila kao konobarica, on je mjesecima živio “s osjećajem neizrecive gladi”, maštajući o velikom novcu. Odveo ju je u Anfilogovljev stan u rasklimanom taksiju: “Gotovo ništa nisu znali jedno o drugome i čuvali su se od toga da znaju.”
Tako počinje “posljednji tango” na Uralu. Postkomunistička ljubavna priča na pozadini lova na uralske dijamante. Za vratom ljubavničkog para pojavila se Krilovljeva bivša supruga, Tamara, sa smaragdnom ogrlicom, “na kojoj je Krilov popravljao spojno kamenje”. Ona je milijunašica novoga kova, a njezino bogatstvo potječe iz krađe državnog novca iz fonda namijenjenog za uništavanje opasnog otpada.
Pomoću Odisejevog ožiljka, a prema uputstvu Ericha Auerbacha, Slavnikova se vratila u prošlost i opisala mladog Krilova. Odrastao je kao nestašni “stiiljaga” (huligan), no na vrijeme je shvatio da se ne isplati “kačiti s tetoviranim tipovima”. Otac mu je završio u zatvoru, zato što se službenim autom, mercedesom, zabio u reklamni pano, pri čemu je poginuo njegov šef.
Mladi Vanja rado se penjao po planinama, “kao i svaki drugi Rifejac”. (Antički geografi nazivali su Uralske planine Rifejskim.) Jednom se vratio s kristalima koji su se mogli “upotrijebiti za obradu u draguljarnici”. S dobivenim novcem platio je majci sanatorij a sebi brucošku godinu. Upravo na Odsjeku povijesti upoznao je Anfilogova, koji mu je predavao.
Još važnije, privukao ga je među ljubitelje praktičnih istraživanja i vodio na izlete - potrage za dragim kamenjem. Drugi su studenti govorili da je bogatiji od trgovaca. Imao je povjerenja u Krilova, pa mu je pokazao svoju “legendarnu kolekciju”, koju je čuvao u “pohabanim kutijama ispod banana i cigareta”. Odveo ga je, što je najvažnije, u privatnu klesarsku radionicu, u kojoj je izučio zanat rezača i poznavaoca dragulja.
“Ono što će sad biti ispričano dogodilo se deset godina nakon gore opisanog”. Anfilogov i njegov prijatelj Koljan kretali su u još jednu ekspediciju, zapravo u lov na “korunde” visoke kakvoće, što su: minerali, aluminijevi oksidi, “čiji su bistri primjerci poznatiji kao dragulji: safiri, rubini, topazi, ametisti.”
Obuzet ljubavlju prema Tanji, Krilov je htio doznati tko je uhoda koji ih je slijedio na svakom koraku. Obratio se Tamari, imala je dobre, novobogataške veze s milicijom, a našla se upravo pred spomenutom aferom. Njen protivnik bio je slavni TV-voditelj, ujedno njen prvi i jedini ljubavnik otkako se rastala od Ivana - Vanje.
Krilov joj je pružio utočište u svom tajnom stanu. A ona mu je otkrila da je njegova Tanja, zapravo, supruga prof. Anfilogova, čini se treća. Gotovo istovremeno, u uralskoj metropoli slavio se Praznik grada. Razni povijesni klubovi izašli su na ulice u uniformama. Između tih hobista izbili su pucnjevi, crvenoarmejci su stajali nasuprot bjelogardejcima, kao 1917.
Ovo su trebale biti igre bez posljedica, obična proslava, no donijela je žrtve. Po Olgi Slavnikovoj, novi ratovi izbit će iz igre i dosade nove, maloburžoaske klase. Rusija je izgubila ideološku, misaonu strast; ideje su umrle, snovi su članarina, baš kao na uzoritom Zapadu. Sve je to ista “kaca” kapitalizma.
Po gradu se pričalo da je Anfilogov pronašao nalazište rubina na visinama, no odande se nije vratio. Roman završava tamo gdje je i počeo, samo što sada u ekspediciju kreću sam Ivan Krilov i njegov prijatelj iz klesarske radionice, Farid: “Na kolodvoru ih nitko nije ispraćao.” Što je život bez lova na dijamante, vjerojatno prašnjava radionica.