Kako ližeš ranu koja nije na tijelu? Ranu koja je poput onih trajno otvorenih, koje ne zacjeljuju ni u barokomori? Sukrvica i gnoj cure iz nje stalno, čistiš je i previjaš, s vremenom se pomiriš da je to trajno stanje, nastojiš ne misliti, povremeno je čak i zaboraviš. Tobože živiš svoj život "i ništa te kao ne boli", imaš drage i voljene ljude oko sebe, ostvariš se u pozivu. Prođu tako i desetljeća, tretiraš ranu kao ožiljak koji tu i tamo zasvrbi, ali prijeđeš preko toga. A onda se dogodi nešto što te izbaci iz tog prividnog središta, rana se rascvjeta i poklekneš: poželiš se vratiti uzroku, pomisliš da je tamo čarobni antibiotik ili barokomora za tvoju nezacjeljivu ranu ("… jer patnja je okov koji donosi magičan užitak koji ti sreća nikad ne može...