Usred norveške divljine uhvaćeni smo u oluji na granitnim stijenama. Nebo se u doslovce svega nekoliko minuta iz oblacima neumrljana ljetna dana posve zamračilo. Kotrljale su se kugle leda. Tukla je tuča. Vjetru unatoč, hodali smo bjesomučno. Bojali smo se pothlađivanja. Strahovala sam hoćemo li, dok je još tragova dnevne svjetlosti, stići do planinske kolibe. U glavi su mi povremeno odjekivali stihovi Jona Fossea, čovjeka koji razumije i upečatljivo opisuje tu nepredvidljivu norvešku prirodu i mrak.
Fosse poznaje tamu tog krajolika, piše o životima tamošnjih ljudi.
Pomislila sam da ćemo skončati tamo. Sutradan, taj mi se strah činio pretjeranim, moja reakcija patetičnom.
Kakogod, sjećanje na strah je ostalo. Možda me zato toliko obradovalo kad sam prošli tjedan vidjela...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....