StoryEditor
PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

Nema više turističkih šeširića kraj Držićeva spomenika, sad su grad opet osvojili Dubrovčani

Meštrovićev brončani kip Marina Držića ispred Vijećnice, tik do Kneževa dvora, samuje
Držićev spomenik
 Tonci Plazibat/Cropix

Maestral ustrajno vija, ugodno hladi, krijepi. Približava se lipanj sredini a vrelina je, čini se, još daleko, kao da teče kasno proljeće. Djeca ispred Kneževa dvora utrkuju se romobilima, druga trče oko Orlandova stupa, roditelji ćaskaju. Dubrovčani kao da su ponovno osvojili vlastiti grad. Lani u ovo doba pogled prema Katedrali ili niz Stradun zaklonila bi nepregledna masa turističkih glava, šeširića.

Meštrovićev brončani kip Marina Držića ispred Vijećnice, tik do Kneževa dvora, samuje. Stara je tradicija dubrovačka da se zaslužnim građanima spomenici ne podižu u Gradu, pa zato osim onih Gunduliću i bogatom razbojniku Mihi Pracatu, teško da ćemo naći koji osim ovoga, koji je tu premješten tek 2008. Ironičan mu nos blista, uglancan tisućama blesavih dodira tisuća ruku turista koji misle da je dodirnuti ga isto što i dodirnuti - sreću. Urbani mit eto s otprilike desetgodišnjom tradicijom koji u epidemiji postaše rizičnim ponašanjem.

Držić, pisali smo, kao i većina dubrovačkih pisaca, epidemija se nije dohvaćao. Moguće i zato što mu je, prema predaji, obitelj izgubila plemstvo pošto je predak Marin Držić napustio Grad za epidemije kuge 1348., unatoč zabrani vlade o napuštanju. Iste godine, 1526., kad je postao rektor crkve na Koločepu, u Dubrovniku je izbila užasna epidemija kuge, koja je potrajala šest mjeseci. Vlada se bila preselila u Gruž. Držić je, dakle, preživio, umro mu je stric, još neki rođaci, a na epidemiju aludira jedino rečenica u Dundu Maroju, čija radnja i teče u godini izbijanja te epidemije: "Ovo su minutno godišče velike nemoći bile; oto mi stari dekrepiti, i još smo živi" (IV, 2). Dundo Maroje praizveden je upravo nedaleko od nosa ovoga njegova kipa, iza susjednog zida takoreći, godine 1551.

Kuga je dakako u Dubrovniku bila stari gost, kao svagdje na Mediteranu od 14. stoljeća. Najveća je epidemija izbila 1348., za tim 1361., 1363., 1371., 1374, 1390.-1396. i 1399. Sljedeće stoljeće isto, niti šesnaesto nije bolje. Zadnja epidemija na dubrovačkom području zabilježena je 1816. Počesto bi pristigla s onima koju su potajno izbjegli Lazarete, karantenu, a u gradu bi se širila lako, kako bi i danas.

No, grad se znao eto braniti. Zdravstvena skrb bijaše trajna. Četvorica liječnika i jedan pridošlica ordinirala su u doba kad je praizveden Dundo Maroje. Dubrovčani su se odavna ponosili svojim liječnicima. Štoviše, i Eskulapa, rimskog (grčkog) boga liječništva, doživljavali su od otprilike 15. stoljeća kao zemljaka, rođena u obližnjem Cavtatu. Dovoljno je prošetati 20-ak koraka od uglancana nosa Držićeva do sedmog, najjužnijeg stupa Kneževa dvora, u čijem je kapitelu Petar Martinov, podizvođač Onofria de la Cave, raskošno isklesao Eskulapa, njegovu "ordinaciju" i slugu kako dočekuje pacijenta, seljaka, koji je, zlu ne trebalo, ponio i jednog već zaklanog pijetla…


 

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:20