Uzdrmana je kolektivna percepcija stvarnosti. Potresi, pandemija, društvene podjele, ratovi i globalna kriza u ljudima su, baš kao i u društvima u kojima živimo, učinili da propitujemo i stvari koje smo još do jučer smatrali posve (ne)razumnim, malošto uzimamo „zdravo za gotovo“.
Zato su skorašnji Festival europske kratke priče ove godine organizirali oko teme razum i osjećaji, u Zagreb i Zadar dovode pisce koji o razumu i osjećajima pišu na umjetnički izazovan, društveno angažiran način. Od 14. do 18. lipnja njemački, talijanski, mađarski, španjolski i hrvatski autori i autorice govoriti će o krizama i nadama ljudi u vremenu u kojem živimo.
Osnivača i programskog direktora festivala Romana Simića pitali smo je li FEKP, obzirom da ga radi već 22 godine, danas lakše ili teže raditi.
„Je li moguće izabrati i jedno i drugo, i lakše i teže, oboje? Ako jest, rekao bih da dvadeset i dvije godine iskustva rad na festivalu čine lakšim, zato što svoj posao znamo raditi bolje, zato što smo u ta dva desetljeća stekli golem i vrijedan kapital kontakata, zaslužili mnogo važnih preporuka, opravdali povjerenje pisaca, partnera, publike… Ali i to da godine troše festivale, a ne štede ni ljude koji ih rade, pogotovo ako troškovi (stvarni i metaforički) rastu, a prihodi ostaju isti. Festival je nešto organsko, ili tako barem ja oduvijek osjećam ovaj naš; organizam koji raste, odrasta, stari, mijenja se, prilagođava ili u tome ne uspijeva, a pritom, naravno, živi u suodnosu s okolinom, ovisi o izvanjskim okolnostima. Od tih izvanjskih, na primjer, sredstva kojima smo nekoć mogli ugostiti petnaest stranih pisaca, danas nam dostaju za njih pet, a premda nikada nismo bili opsjednuti veličinom i oduvijek smo htjeli raditi baš takav festival - malen, ali izniman, prisan, ali s vrhunskim piscima – to je nešto što doživljavamo kao skupljanje, a ne kao rast. A da bi hendikep mogao vidjeti kao priliku, trebaš se potruditi, prilagoditi, skupiti još malo iskustva i tradicije, ili se odreći starih, da bi napravio taj novi klik i po tko zna koji put izmislio se iznova. Taj klik, ili niz klikova, možda je i najveći izazov pred nama. Za kratku priču, njezine pisce i čaroliju koju donose ne treba se brinuti – to će i ove godine potvrditi domaći i strani gosti FEKP-a, Zagreb i Zadar, slobodno dođite provjeriti.“, kaže Simić.
Čime se vode pri slaganju programa i pozivanju gostiju iz inozemstva?
„Tri su glavna kriterija. Prvi, da vjerujemo da je riječ o izvrsnim piscima, koji s našom publikom mogu podijeliti važne i uzbudljive priče. Drugi, da se svojim književnim opusom uklapaju u temu festivala i na razne je načine obrađuju, nudeći kompleksan splet mogućih odgovora. I treći, da dio njih, ne nužno svi, postoje u prijevodima na hrvatski. Pisci poput Georgija Gospodinova, Olge Tokarczuk, Laszla Krasznahorkaija, Anne Enright, Ali Smith ili Etgara Kereta… na FEKP-u su nastupali još prije desetak-petnaest godina, kad su za njih znali samo malobrojni, ponekad i bez domaćih izdanja. S druge strane gostovale su nam zvijezde poput Hanifa Kureishija, Paula Austera, Siri Hustvedt, Rose Montero, Elif Shafak, Bena Okrija… i svi su oni, zajedno s mnogim drugima, potvrdili ono u što vjerujemo, a to je da festival ne mora biti bogat da bi publiku obogatio vrhunskim književnim doživljajem, ali i da to ne mora činiti podilaženjem, trkom za imenima. Mi, dakle, pokušavamo ne jurcati, već hodati, pažljivo promatrati, osjećati što je važno, i pritom uživati.“
Tko je autor/ica koju bi voljeli vidjeti na FEKP-u kad bi imali nelimitiran budžet i kad bi se baš sve stvari poklopile?
„Dakle, pozivate nas da sanjamo?“, komentira Simić i nastavlja: „Takvih je, „snovitih“ autora više, za neke možda nije presudan budžet, a neke od takvih pokušavamo dozvati već godinama, pa možda i nisu posve u sferi snova, ili je lakše priuštiti si sanjati. Mala ubrzana abeceda kaže: Margaret Atwood, Alessandro Baricco, Teju Cole, Rachel Cusk, Mariana Enríquez, Haruki Murakami, George Saunders, Zadie Smith, Enrique Vila-Matas… Pa, ako nastavimo hodati, tko zna, možda neke od njih i dosanjamo. U međuvremenu, kako znaju reći nogometni treneri, najvažnija utakmica je ona koju igramo danas. Na FEKP-u, danas, Shida Bazyar, Giulia Caminito, Sándor Jászberényi, Sara Mesa… stvarni autori, koji su vrlo opipljivo i silno uzbudljivo danas, a posve sigurno i sutra europske književnosti.“
Svi su programi besplatni, Festival se odvija u Zagrebu i Zadru; u zagrebačkoj Tvornici kulture, Vintage Industrial Baru, knjižari Fraktura te u Gradskom kazalištu lutaka u Zadru.