Evo, to je mjesto gdje je mali Josip, naš Bepica, prvi put ugledao more, i tu su nastali oni antologijski stihovi o moru "gdje se meni penje" i gdje "dobrojutro veli" i gdje "šuti, pa se smije, pa se penje", ovo je to "žalo vrh brijega" - kaže nam naš vodič kroz život jednog od najpoznatijih hrvatskih pjesnika Josipa Pupačića, nećak njegov Ante Ćićo Pupačić (65), dok stojimo na brijegu Matijovača, vrh žala, a to žalo je ni više ni manje nego mitska Vruja!
Udaljeni smo od pjesnikova rodnog Slimena nekoliko kilometara i shvaćamo kako doista veličanstvena oda moru, koju zna svaki naš školarac (valjda!), nije mogla nastati nigdje drugdje nego ovdje, nadomak Dubaca. Iako se govorilo i drugačije.
'Zapisano u kamenu'
- Je, govorilo se kako je Josip more prvi put ugledao s brda Tilovica koje je pravo iznad Slimena. Ali gore se nije pentralo, to je pustoš, dok se na Vruju oduvik išlo, pa i Josip se tamo kupao, a tamo su i slimenski vinogradi, zriknite doli, još se vide, uzgajao se plavac koji je bio ravan Dingaču! Dovde je oko četiri kilometra od Slimena i dica su do mora išla pješice, baš putem preko ovoga vidikovca. Uostalom, pogledajte sami - pokazuje put juga.
A dolje pukla pučina, točno smo iznad Vruje, pogled puca na "more zlato" i galebove duboko dolje, beskrajno "dobrojutro more" obrubljeno je tek Bračem, Hvarom, Pelješcem i Korčulom. Za leđima nam bijele stijene, oprane neverama i uglačane burom, piše Slobodna Dalmacija.
A pjesnik je, pored mora, očaran bio i drugom velikom vodom - Cetinom. I posvetio joj pregršt stihova. I Cetinu je gledao, ali ne u Omišu kako se kasnije tumačilo, nego puno bliže rodom selu. Vodi nas Ćićo na mjesto gdje su zapravo nastali oni (zapisani na kamenu) stihovi što završavaju jednostavnim usklikom krajnjeg divljenja: "Bože moj - Cetina!"
- A to je Ledinovac. Svi smo išli na Cetinu ljeti, a radila su se i polja okolo nje. I Josip je obožavao Cetinu. Ovdje na Ledinovcu i par stotina nizvodno, gdje je u rijeci otočić koji se zove Slap i tamo imamo zemlju, često je dolazio. Zato kaže u onoj najpoznatijoj "ali pogledajte je: potopljeno selo i ljepše klisure od bilo kojeg grada". Uvjeren sam da je on vidio ono brdašce iznad Podgrađa koje se zove Gradac - kao grad koji se odražava u vodi. Zato kaže: "Ovakvog grada još nisam vidio." I tu je pjesmu, kako mu je naglo došla, zapisao na jednoj stini, znali smo i di je, pa se onda vratio i prepisao je. Zato je u zagrade stavio "zapisano na kamenu" - objašnjava pjesnikov nećak, sin brata mu Matka.
Sikiričina skulptura
A i nama valja pojasniti zbog čega smo došli na Slime, na "more zlato" i na bistru Cetinu: pjesnik je rođen 19. rujna 1928. godine i za koji dan mu je rođendan. A željeli smo ispričati i sagu o ovoj obitelji koju je obilježilo čudnovato i drevno porijeklo prepleteno tragikama, a jedna od njih je i nesretna pjesnikova smrt 23. svibnja 1971. godine u avionskoj nesreći na Krku, u kojoj su poginuli on, supruga Benka, prevoditeljica s francuskog, i petogodišnja kćerkica Rašeljka.
Josip Pupačić je još kao vrlo mlad postigao književnu slavu, bio je pjesnik jednostavnog jezika i teških, dubokih misli, načas prožetih tamom smrti, a već na sljedećoj stranici neobuzdanom radošću zbog same činjenice života. Uz to što je sebi osigurao mjesto na hrvatskom poetskom Parnasu - jer malo je pismenih koji ne znaju barem pokoju njegovu pjesmu - Pupačić je bio i književni kritičar, antologičar i povjesničar književnosti. Uređivao je književne časopise "Književnik" i "Krugovi", okupivši cijelu generaciju mladih pjesnika "krugovaša" koji su tražili suvremeniji izričaj i duboko utjecali na hrvatsku književnost sve do današnjih dana.
Dakle, na Slimenu smo i najprije svraćamo k Josipu, na staro groblje gdje je velika obiteljska grobnica u crnom kamenu i brončana skulptura pjesnikove stradale obitelji koju je izradio kipar Stipe Sikirica.
- Josip je ljeti dolazio na Slime i znam da je uvijek bila priča kako bi se cijela obitelj trebala pokopati u istoj grobnici. Naime, bilo ih je svugdje, pa i Josip, Benka i Rašeljka bili su u tuđoj grobnici, dok mu, eto, nije ispunjena želja i sada su svi na istome mjestu koje je arhitektonski osmislio njegov nećak Marin Utrobičić - kaže Ćićo.
Matko i Bernard Vukas
Za dužu priču usidrili smo se u kamenom dvoru Pupačićevih u "bilom selu Slimenu", gdje su u staroj kući i pojati uređeni muzejić i spomen-soba posvećeni njihovu Bepici. Manje-više sami se brinu o malom kompleksu koji posjećuju školska djeca i književne delegacije o godišnjici smrti. Dođu i oduševe se, ali vlaga i trošni zidovi, škure i ponistre briga su jedino obitelji. Iza kuće s kavom i orahovicom izlazi žena u crnini, Ćićina majka Kata (85):
- Otkad je zaraza, nema nikoga, a sve se teže brinuti za muzej. Vole dica doć, lipo je ovde, ali većinu godine je prazno, bojin se da će sve propast, već propada - žalosna je teta Kata.
Sa sredine kuće gleda nas još jedan Bepičin brončani portret koji je izradio kipar Sikirica, desna vrata vode u njegovu radnu sobu prenesenu iz zagrebačkog stana na Trešnjevci u Čakovečkoj ulici.
Zaspalo je u njoj vrijeme, sve je tu kako je i bilo za njegova života: i radni stol i stolica, makinjeta, televizija, radio, biblioteka, fotelja, jedna mornarska škrinja i lampa, sve izgleda poput izložbe posvećene tipičnom gradskom stanu s kraja šezdesetih godina. U prostoriji lijevoj, rukopisi su pjesama i zidovi prepuni fotografija.
Otac Ivan i majka Iva izrodili su četrnaestero djece, a desetero ih je doživjelo mladost: Iva, Ante, Miroslav Srećko, Matko, Ivan, Jaka, Frane, Anđelka, Vicko i najmlađi Josip – Bepo.
"Nas sedam braće velike. Ja nisam velik. Malen. Ali visoko stojim uz svoju braću. I pitam: zašto se ogrće sunce. (...) I naše tri sestre pjevaju. A otac naš sa štapom. Podbočen. I naša mati svijetlom radošću."
- Voljeli su se. Nikad se nije vidjelo da se jedna obitelj tako voli. Posebno braća i sestre. A Bepica je bio najmlađi i miljenik svima. Cijela obitelj bila je ponosna na njega. Did Ikela bio je pismen čovjek i Austro-Ugarska mu je dala zadatak da seljanima drži predavanja iz poljoprivrede. I jako mu je bilo stalo da se dica školuju. Školovao je dicu preko Hrvatskoga radiše u Zagrebu, tamo bi vidili ko je za šta dobar, pa bi ga poslali dalje u škole i zanate. Moj je otac Matko tako u Gorskom kotaru izučio za krojača kod obitelji Per. I bio je odličan krojač, šio je odijela Bernardu Vukasu, a njega su držali najbolje odjevenim čovikom u Splitu – priča Ćićo.
'Četvorica nas'
Tako je i Josip nakon osnovne škole u Slimenu završio Klasičnu gimnaziju u Splitu, pa išao u Zagreb. Najprije je želio upisati matematiku i fiziku, a onda je išao na Filozofski fakultet, na studij književnosti. Od 1959. asistent je na Katedri za stariju hrvatsku književnost, a nekoliko godina bio je u Lyonu i Londonu, gdje je radio kao lektor i profesor hrvatskoga jezika.
Ali idilu sretne obitelji okrutno trgaju tragični događaji: godine 1945. pogiba brat Vicko od struje u Šibeniku, potom struja ubija i brata Ivana dok je u Kostanjama postavljao prvu kinopredstavu 1946., a zatim je u centrali Manojlovac na Krki 1952. godine od strujnog udara poginuo brat Ante, inženjer elektrotehnike - ova tri događaja bacaju oštru sjenu na cijelu obitelj, a posebno na Josipovo promišljanje života i pjesništva.
"Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas", patio je pjesnik za svojom trojicom starije braće u još jednoj antologijskoj pjesmi, a nitko nije bolje opisao kako stižu ovakve crne vijesti nego Josip u još jednoj uspomeni braći: "Ne znam tog glasonošu. Ne vidjeh tako tužnih sutona, jer volio sam ljeta, i jeseni, i zime... I volio sutone." Pa zaključuje: "I sunce je bilo crno nad našom kućom."
Kući koju je brat Ante počeo graditi na Slimenu, i još se nedovršena može vidjeti, Josip je posvetio pjesmu o kući bez vrata, prozora i krova u koju je ušla noć "jer ti si gradio kuću od plavca kamena, od kamena tvrdog kao san".
Rašeljkina bolest
- Moj ćaća Matko koji se s Franom najviše zauzeo oko uređenja spomen-kuće posadio je tada tri jablana ispred, ostala su dva. Josip je od briga posijedio u jednoj noći, jako je bio prestrašen i zbog Rašeljkine bolesti – dopunjuje Ćićo.
A onda je zla vijest i četvrti put zasjenila sunce nad kućom Pupačića. Otišao je i Josip u 43. godini.
- Josipova petogodišnja kćerkica Rašeljka (prvo je to ime u nas koje su od tada dobile mnoge curice, a jedna divlja voćka rašeljka i danas je pred njihovim domom) rođena je sa srčanom manom, imala je onu rupicu na srcu koja se danas riješi u pet minuta u splitskoj bolnici. Ali u to vrime tribalo je poć u London. Likaru koji je trebao pomoći Rašeljki poginuo je sin u prometnoj nesreći i operacija je odgođena. Kad je došla na red, otkrilo se da se rupica sama zatvorila, i Josip, Benka i Rašeljka krenuli su iz Londona kući.
Dogodilo se da je nekima iz jugoslavenske ambasade propao put pa su avionske karte dali njima. I prilikom slijetanja na aerodrom na Krku zrakoplov je upao u oluju, udario je krilom u pistu, prevrnuo se i zapalio. Svi putnici su se ugušili, osim jednog studenta koji je sjedio ispred Josipa. Bila je to još jedna tragedija za obitelj koja nas je zauvijek obilježila - kazuje Ćićo Pupačić.
Krleža ga je volio
Josip je upravo spremao još jednu zbirku pjesama, a najpoznatija u njoj "Moj križ svejedno gori" postala je još jedan nezaboravan komadić mozaika hrvatskog pjesništva. Gotovo proročanska.
- Ispreplele su se s njegovom pogibijom i političke okolnosti. Naime, Josip, Benka i Rašeljka poginuli su u svibnju 1971. dok je Hrvatsko proljeće bilo u punom cvatu. Tako je na sprovodu vijenac u kojem je crvenim i bijelim cvijećem bio izrađen hrvatski grb nosio pjesnik Jakša Fiamengo. Ali tada su se posvuda vijale zastave s povijesnim grbom i nitko nije vidio problem u tome. Međutim, kad se godinu kasnije uređivala spomen-kuća, jedan je saborski zastupnik u Omišu na Komitetu rekao kako je taj sprovod bio "proustaška manifestacija". To je bila prava katastrofa za obitelj, velika neistina. Jer bili smo samo patrioti, ništa drugo, iskreno smo voljeli svoj kraj i domovinu. Did je bio radićevac, a Josip je potpisao 1967. godine Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koju su potpisali skoro svi profesori s Filozofskog fakulteta i književnici, pa i sam Miroslav Krleža.
A Krleža ga je jako volio. Ali jedna laž učinila je da se spomen-kuća još godinama nije otvorila, sve do 1989. godine. Došli bi samo kriomice njegovi prijatelji, kolege i studenti - navodi Ćićo.
Ostavljamo Ćiću s tužnim uspomenama, a po drugi dio obiteljske sage o Pupačićima - odakle su i kako stigli na Slime - otišli smo preko Cetine, u sedam kilometara udaljene Kostanje, gdje su Pupačići zabilježeni kao stara poljička - didićka obitelj.
Godinama se time bavi Mijo Pupačić (57) koji se dao u potragu za obiteljskim rodoslovljem pa ga je istraživanje povuklo i na sve druge povijesne teme o životu u ovom kraju. Dočekuje nas s braćom Ivicom (51) i Jozom (59) i hrpom papira koje skuplja godinama.
Spomen na don Luku
- Oduvik smo se mi Pupačići iz Kostanja s Pupačićima na Slimenu pozdravljali s "rođače", po obiteljskoj tradiciji znali smo da smo rod, ali nikad nije to istraženo kako triba. Tako smo 2000. godine bili na Slimenu za Svetog Ivana baš kod pokojnoga Vicka, Ćićina brata i s prof. Marinkom Pupačićem došli na ideju da se svi okupimo.
Došli smo do popisa svih Pupačića hrvatskih državljana i našli 158 osoba živućih. Poslali smo svima pozive i dogodine 28. srpnja 2001. na Slimenu upriličili prvi susret Pupačića kojemu se odazvalo stotinu i trideset osoba. Održala se tada sv. misa za Josipa Bepa i svu ostalu preminulu rodbinu i družili smo se u Tadićevoj konobi.
Ali za tu sam prigodu odlučio svima ispričati priču o obitelji i našim korijenima pa sam se za pomoć javio dr. don Slavku Kovačiću u splitski Nadbiskupski arhiv, koji je odmah našao podatke o don Luki Pupačiću, koji je na Slimenu bio župnik od 1790. do 1800. godine, odnosno njegov "Patrimonij", koji je dokument uvjerenja nadbiskupu da kao župnik ima dovoljno nasljedstva da može sebe uzdržavati.
Taj je "Patrimonij" pisan na poljičkoj glagoljici i don Slavko mi ga je rado preveo - počinje Mijo priču koja se razgranala do nevjerojatnih smjerova.
Spas od otmice
Došao je Mijo ponovno don Slavku u arhiv i tamo našao popis kostanjskih obitelji iz 1725. u kojoj se spominje šest obitelji Pupačića, a prikupio je i niz drugih dokumenata i podataka iz stare matice rođenih, vjenčanih i umrlih.
Tako postoji legenda, odnosno usmena predaja po kojoj je u vrime kad su Turci odvodili mušku dicu za janjičare baba obukla unuka jedinca u žensku haljinu i spasila ga od otmice. A taj je onda dobio sinove Matu, Juru i Peru po kojima su nadimke, a kasnije i prezimena dobili od Mate - Matešani, od Jure - Jurjevići i od Pere - Perići. I pokazalo se da je ta predaja ispravna, jer se uvidom u stare matice vidjelo da Perići i Jurjevići u Kostanju potječu iz obitelji Pupačić.
Prezimena u obliku Perić rečeni Pupačić, Jurjević rečeni Pupačić i Matešan rečeni Pupačić javljaju se oko 1790. godine. U takvom obliku pišu se i u prvoj polovici 19. stoljeća, a poslije sve rjeđe, da bi početkom 20. stoljeća ostali upisani samo kao Perići i Jurjevići.
Obitelj Matešan rečeni Pupačić ostaje na izvornom prezimenu Pupačić. Iz ove obitelji potječu današnji Pupačići na Slimenu.
Bela IV. u Poljicima
- Kad sam u "Stanju duša župe Kostanje" iz 1825. pronašao obitelj Ivana Pupačića pok. Petra i njegove žene Lucije rođ. Utrobičić te njihove sinove Mihovila Bartula Matešana pok. Ivana, rečenog Pupačića koji žive u zajedničkom domaćinstvu, počele su mi se slagati kockice.
Zapisano je kako se Mihovil Matešan pok. Ivana rečeni Pupačić rođen 1798. "razdili od brata Bartula i priseli na Slime" sa ženom Katom i petoricom sinova: Ivanom, Stipanom, Grgom Josipom, Antom i Mihovilom, dok im se šesti sin Jerko Jeronim rodio na Slimenu, te se ženidbom u kostanjskoj obitelji Matijević-Kelan vratio na ženino imanje u Kostanje.
Brat Bartul rođen 1816. i žena mu Ivanica ostadoše na didovini u Kostanjama sa sinovima Petrom, Ivanom, Matom, Mijom, Antonom i Stipanom, te kćerima Lucijom i Petrušom. Dakle Bartul je moj šukundida, a mi smo ovdje njegovi potomci na didovini, na korijenima loze Pupačića.
Otac Mihovila i Bartula, Ivan oženio se Lucijom Utrobičić sa Slimena i na njezino, dakle materino imanje u Slimenu odselio se kasnije Mihovil s obitelji. I njegov je potomak naš pjesnik Josip Pupačić, Mihovilov praunuk od sina mu Ante – tumači Mijo Pupačić.
Našao je i dokument koji se nominalno vezuje za godinu 1241. kada je ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. posjetio Poljica i popisao plemićke starosjedilačke obitelji - didiće pa se u Kostanjama spominju: Gojsalići, Mandalinići, Marasovići, Pupačići, Okačići i Tičinovići.
Listine iz 1512.
I još je toga Mijo istražio, ima priče za dva dana o povijesti roda i poroda, ali mogle bi se našim čitateljima potpuno pobrkati misli, pa spominjemo samo još jedan čudnovati događaj iz najnovijeg vremena:
- Mjesece sam utrošio na istraživanje i slaganje, došao bih s posla i onda noću do dva, tri ujutro kopao i ispisivao povijest obitelji.
A onda je brat na šufitu u starome bavulu pronašao svežanj starih listina, najčešće imovinske prirode, kupnje i prodaje zemalja te nasljedstva u kojima sam prepoznao sva ova imena o kojima sam pisao. Sve se potvrdilo. Među njima zanimljiv je i prijepis listine iz 1512. u kojoj se navodi kako je poljički knez iza mise sabrao najstarije glave Kostanja kako bi se prisudilo kome pripadaju Pasike zvane Rašće, nama ili Seočanima. I prisudilo se za Pupačiće - zadovoljan je Mijo, čiji posao još ni izdaleka nije gotov.
- Znate, dok ja o njima pišem, vidim ih u glavi, kao da su tu, Mihovila i Bartula, Ivana i Jerka, sve te babe i pradidove i čini mi se da su živi i sa mnom! Ako čovik želi ostavit nešto na svitu za sobom, onda će povijest Pupačića biti moja životna ostavština budućim generacijama. I nadam se da ćemo je tiskati kao monografiju – najavljuje Mijo Pupačić.