StoryEditor
‘OKTOBARSKO DIJETE‘

Roman bivše žene Karla Ovea Knausgårda donosi drugačiju verziju njihova odnosa. Kome vjerovati?

Karl Ove u “Mojoj borbi” piše kako je njihov razvod bio dogovoren. Obostrana želja. Linda, pak, iznosi da je to bila njegova odluka
Karl Ove Knausgard
 Susanne Schleyer/Akg/Profimedia

Danas sam mirna s tim knjigama i s onime što je o meni pisao, ali u početku sam bila jako ljuta zbog onog što je napisao. Kao spisateljica poštujem i prihvaćam njegovo pravo da koristi vlastiti život kao materijal za roman i, objektivno, mislim da su te knjige ispale vrlo dobro. No, na osobnoj sam razini bila pogođena načinom na koji me je gledao. Njegov pogled na mene u romanu je limitiran, kao da je vidio samo ono što je htio vidjeti. Ispalo je kao da me uopće ne poznaje.

Čitajući to, osjećala sam patnju, kao da sam nešto izgubila. Danas se samo pitam je li i on jedan od tih muških pisaca koji, zapravo, ne znaju pisati o ženama”, izjavila je Linda Boström Knausgård Guardianovom novinaru u svibnju ove godine, govoreći o svojoj autobiografskoj knjizi “Oktobarsko dijete”, u kojoj se dotiče kraja braka i života s piscem koji je prije desetak godina zainteresirao svijet svojim heksalogom “Moja borba”, ali i svojega djetinjstva te borbe s mentalnom bolešću.

image
Linda Boström Knausgård

“Ne želim da misle da me poznaju”, nastavila je, podsjećajući još jednom na svoje pravo da sama iznese svoju stranu priče.

Obiteljske bolesti

Linda Boström Knausgård debitirala je 1998. godine pjesničkom zbirkom “Gör mig behaglig för såret”, no u fokus čitalačke javnosti stigla je 2011. godine zbirkom priča “Grand mal”. Kritika ih je odmah proglasila vrlo mračnima. Prvi roman “Helioskatastrofen” bio joj je objavljen 2013. godine., a 2016. joj izlazi “Välkommen til Amerika”. I u njemu se Boström Knausgård bavi mentalnom bolešću oca svoje protagonistkinje te disfunkcionalnom obitelji, no ostaje u području fikcije.

U “Oktoberbarnu” (Oktobarsko dijete, naklada Ljevak u prijevodu Željke Černok), pak, iznosi sebe, bespoštedno, ispovjedno i posve intimno, dotičući se Karla Ovea, njihove djece, zajedničkog života, a sve kroz gotovo dnevničke, potresne zapise o svojem boravku u psihijatrijskoj ustanovi na prisilnom liječenju elektrošokovima koji su, kako piše Linda Boström Knausgård, u Švedskoj vrlo trendi.

O mentalnim bolestima se autorica nikada nije libila pisati. I samoj joj je dijagnosticiran bipolarni poremećaj, koji je bio i tema njezinog radijskog dokumentarca “Jag skulle kunna vara USA:s president” iz 2005. godine. No, nikada ranije nije dala tako blisku sliku o svom svijetu kojim dominiraju melankolija i nepovjerenje prema onima koji bi joj trebali pomoći te načinu na koji su to mislili napraviti.

“Samo u nordijskim i anglosaksonskim zemljama hvale elektrošokove”, piše Boström Knausgård, izražavajući očaj što takvi tretmani udaraju na gubitak pamćenja (“… što je pisac bez sjećanja, što je osoba koja više ne zna imena vlastite djece?”).
“Elektrošokove je 1938. godine počeo koristiti jedan talijanski psihijatar kojega je za to inspirirala klaonica.

Vidio je kako nemirne svinje smiruju elektrošokovima. Znam što ćemo, idemo to prenijeti na najslabije ljude, one koji se ne mogu zauzeti za sebe. Stručnjaci koji su protiv toga smatraju da je posljedična euforija ustvari simptom ozljede mozga. Drugi stručnjaci to poriču. Bitka je to u kojoj je očito da je pobijedila struja. Barem na ovom dijelu zemaljske kugle na kojoj se ja nalazim”, piše Boström Knausgård u romanu “Oktobarsko dijete”, prihvaćajući suhu činjenicu da njezino liječenje, zapravo, ovisi o slučajnosti, o mjestu na kojemu se našla rođenjem i u kojemu je odrasla, da bi sada bila primorana prolaziti kroz elektrošokove, “neurološku katastrofu”.

Osim što se bijesno, ali poetično razračunava s takvom vrstom tretmana psihički bolesnih osoba, Boström Knausgård kroz “Oktobarsko dijete” problematizira odnos sebe i majke, pisca i sjećanja, zatim spisateljsku blokadu, ljubav u nastajanju i nestajanju, ali i alkoholizam. Potonje daje čitatelju na uvid kroz svoje mladenačke dane i ljubavi, a kroz roman se prisjeća i seljenja s Karlom Oveom po zemlji te podizanja njihovo četvero djece. Iako tekst u dijelovima ostavlja dojam gorčine, ne može se reći da spisateljica ne podnosi Karla Ovea Knausgårda.

Prije će biti da se obračunava sa sobom, s činjenicom da nikada nije znala tko želi biti, pogotovo s obzirom na majčina očekivanja. Ne, ona nije mogla postati glumica, govori jasno u romanu, ali drugog plana nije imala. Referirajući se na vlastito djetinjstvo, piše: “Moje djetinjstvo nije bilo nesretno, ali ni sretno. Bilo je to ničije djetinjstvo. Nisam znala tko želim biti i to me činilo slabom”.

Htjela je biti kao pionirka

Posebno je zanimljiv dio u kojemu autorica pojašnjava naslov svog autobiografskog romana. Kao mlada djevojčica u novinama je vidjela fotografiju djevojčice u kampu u nekom sovjetskom selu. “Tako me je gledala s te slike da mi je odmah privukla pažnju. Bila je u gomili, ali ipak se isticala. izgledala je točno onako kako sam ja htjela izgledati da sam samo mogla. (…)

Bila je oktobarsko dijete i pohvaljena što je govorila pred drugom oktobarskom djecom i nešto starijim pionirima u kampu o važnosti osjećanja sovjetskog duha u cijelom svom biću. Kad ti je pred očima samo dobrobit Sovjetskog Saveza, sve drugo je manje važno. Ne moraš više biti dijete. Jer već si drug.”

Boström Knausgård htjela je biti kao ta pionirka, imati ideale, zacrtan put. Biti dio kolektiva koji, kako piše, ne postoji, ali njoj to nije bilo važno. Taj je život, piše, bio stvarniji od onoga koji je živjela ranije, sa svojom majkom. Bila je izgubljena, govori, “lutajući hodnicima svoje mašte”.

Najzanimljiviji dijelovi romana ipak su oni koji se dotiču istih tema koje je problematizirao Karl Ove, ali iz njezine perspektive. Neke stvari se ne poklapaju. Primjerice, Karl Ove u “Mojoj borbi” piše da je njihov razvod bio dogovoren. Obostrana želja. Linda, pak, iznosi da je to bila njegova odluka.

Karl Ove Knausgård je bio taj koji je odlučio otići.

“Nisam imala namjeru razriješiti s njim račune”, kazala je novinaru Guardiana. “Htjela sam napisati dobru knjigu. Nije mi bilo u interesu dati svoj pogled na ono što je pisao Karl Ove. Jedan dan sam shvatila da sam napisala dvadesetak stranica i svidio mi se moj jezik, crni humor, ali i cijeli taj bolnički horor. Nastavila sam pisati. Ali, knjigu nisam zamislila kao dnevnik raspada našeg braka.”

I jasno je da nije. Njezin roman se može čitati kao ispovijed mentalnog bolesnika, zatočenog u ustanovi u kojoj nikako ne želi biti, ali i kao roman o odrastanju, pogotovo s obzirom na brojne Lindine reminiscencije na djetinjstvo. Priča o razvodu braka je prisutna, dakako, ali ne može se reći da dominira tekstom. Roman je to i o sjećanju, odnosno o nepouzdanosti istoga, čak i u uvjetima bez “neurokatastrofe” izazvane elektrošokovima institucije u kojoj je spisateljica provela četiri godine, na mahove. Kome onda vjerovati: Karl Oveu ili Lindi?

Najbolje nikome. Treba vjerovati njihovoj literaturi. Jer, u oba spomenuta literarna svemira priča funkcionira i sve sjeda na svoje mjesto. Priča ispričana između korica, dakako. A ona prava, tzv. istinita priča, koja nikada neće biti pravilno ispričana - jer, riječ je o nemogućem procesu, s obzirom na nestalnost sjećanja i mogućnosti manipuliranja njima - ostat će zauvijek između njih dvoje i nenapisana. Upravo kako je i red.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. kolovoz 2020 23:44