Nakon što se svojim prvijencem “Terapija” pretprošle godine i našoj publici dobrano zavukao pod naježenu kožu, proslavljeni njemački autor kriminalističke literature Sebastian Fitzek osvanuo je nedavno na policama hrvatskih knjižara prijevodom još jednog intrigantnog psiho-trilera, koji čitatelje, sad već pomalo navikle na brutalnost, neočekivane obrate i duboku psihološku utemeljenost autorova pripovijedanja, ne bi trebao ostaviti hladnima.
Posrijedi je roman “Sakupljač očiju”, napeta priča o tajnovitom serijskom ubojici, koji svojom mračnom, sumanutom rabotom podjednaku količinu neizvjesnosti i nelagode sije po policijskom, ali i po medijskom miljeu.
Deset bestselera
Dok taj, naime, pasionirano ubija majke, ne bi li im potom oteo djecu, a očevima dao rok od točno 45 sati da ih pronađu, jer će inače ubiti i njih i nakraju im, da stvar bude jezivija, iskopati još i lijevo oko, njemu se, što profesionalno, što onkraj kompetencija, suprotstavlja suspendirani policijski psiholog, a sad istraživački novinar tiražnog tabloida, Alexander Zorbach, koji se slijedom vlastite obiteljske situacije i niza neočekivanih otkrića, od kojih će se mnoga tek na drugi ili treći pogled pokazati dosta logičnima, sve dublje zapliće u mrežu tog genijalnog luđaka, ne bi li mu naposljetku i sam postao žrtvom. Kao što je to bio slučaj već i s “Terapijom”, strategija i istinske dimenzije zla postat će razvidni tek na samom kraju romana, kad će ubojica - bez brige, ovo nije spojler - između ostalog priznati da se za svoju krvavu igru skrivača nije odlučio zarad razaranja, već, naprotiv, uime obitelji…
Otkako je 2006. objavio “Terapiju”, nakon koje je uslijedilo desetak bestselera, sve do aktualnog zavjereničkog trilera “Noah”, Sebastian Fitzek zabilježio je karijeru s kojom se, pa i u samom žanru, u strmoglavosti malotko može mjeriti.
Uspinje se i u SAD-u
Ako se nekoć i grčevito trudio da uđe u žanrovske antologije, danas je svakako on taj koji bira, a činjenica da je jedan od rijetkih europskih autora krimića koji se i u SAD-u redovito uspinje prema vrhu ljestvica prodavanosti knjiga, govori dovoljno o njegovoj originalnosti i kvaliteti. Njegovi junaci - i dobri i zli, jer tu jasne granice padaju s porastom napetosti - djeca su svog vremena, stresova i trauma, jezikom političke korektnosti “psihički izazvani”, odnosno, po naški, psihopati, čije motive, ali često i načine djelovanja mahom valja tražiti onkraj čeonog režnja. To im svakako daje nužnu dozu luđačke genijalnosti, ali i surovosti, bez koje trileri poput Fitzekovih naprosto ne bi bili trileri. Teško je reći hoće li takav pristup unutar žanra kad-tad uroditi trendom, ali to se zasad ne čini ni toliko važnim. Najsigurnija formula pisanja bestselera, čije se autorstvo, uzgred, pripisuje Michelu Houellebecqu, ionako glasi: “Budi bezobziran koliko god je moguće!” A to Fitzekovi junaci svakako jesu, bezobzirni, bešćutni, ali i do zla boga tragični, jer iza svake priče stoji priča, koja, opet, ima svoje priče na različitim razinama realnosti i tako unedogled.
I aktualne teme
Ukratko, knjige poput “Sakupljača očiju”, čija fabula nikako ne oskudijeva aktualnim temama, najbolja su potkrepa tezi da i u kriminalnoj stvarnosti postoje krimići od kojih zastaje dah. Ipak, pogled u stvarnost također je dio formule uspjeha, bar za Fitzeka, koji će o svojim romanima reći tek ovo: “Ja ne tražim teme, one pronalaze mene.” Ipak, tu je još jedna sitnica: neki portreti ovog osebujnog autora bavili su se i pogledima s njegovih berlinskih prozora, kako iz obiteljskog doma, tako i iz ureda, pitomim, gotovo idiličnim vizurama, u biti prilično nalik kulisama njegovih “luđačkih” fabula, jer kobna iskrica ludila, čini se, sijeva u pozadini svake idile. Odnosno, autorovim riječima: “Potreban mi je miran pogled, utoliko brutalnije mogu pisati.”