Kad sam čula prvu pjesmu koju je na pulskom Sajmu knjiga pročitao mladi bosanskohercegovački pjesnik Almin Kaplan (1985.), znala sam da sam opet pogriješila. Umjesto da se maknem iz publike i odem se doista odmoriti, tumarajući po prostoru, razgledajući knjige, srećući poznate, što se kod mene redovito pretvara u rastreseno vrludanje i posvemašnji zaborav novinarskog zadatka (“hvatanje atmosfere”), sad ću opet morati - slušati.
A “atmosferu” nije posebno teško uhvatiti. Pogotovo kad vas, poput mene, iz Zagreba isprati sablasno maskirana kolona instrumentaliziranih branitelja i invalida Domovinskog rata, koji logoruju u šatorima preko puta moje tramvajske stanice, na koje svi sretno zaborave čim mogu. Ali ne mogu često, jer njihov je doseg, zapravo, opasan - prometni. Kaos...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....