Trebalo bi biti izuzetno zabavno, a svakako će biti poučno. U HNK će se razgovarati na temu Što je seks?, a ako scena na kojoj se stalno pojavljuju gola tijela i prikazuju scene dramatičnih odnosa između ljudi nije dobra, onda ne postoji nijedna druga. Pritom, uopće nije banalno, jer će se o seksu govoriti s filozofskog stajališta, a prezentirat će ga Alenka Zupančič, iz povlaštenog kruga prvih slovenskih filozofa među koje spadaju Slavoj Žižek i Mladen Dolar. Njih troje pripadaju slovenskoj školi psihoanalize, a Alenka je viša znanstvena suradnica Instituta za filozofiju Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani koja isprepliće filozofiju i psihoanalizu.
U svojim dosadašnjim radovima, Zupančič se bavila istraživanjem etike, književnosti, komedije i ljubavi. Odlična poznavateljica Nietzschea, Kanta, Hegela i Lacana, dosad je objavila knjige “Etika realnoga”, “Zašto psihoanaliza”, “Realne iluzije”, “Ubaci uljeza”, “O komediji” i posljednju “Što je seks?”. Intervju s njom ne otkriva tajne seksa, što je odlično jer tako ljudi i dalje imaju razlog za postojanje, ali će razgovor koji će u okviru Filozofskog teatra održati u HNK 13. siječnja biti odlična prilika za novi rakurs te teme.
Naime, polazeći od francuskoga psihoanalitičara Jacquesa Lacana, Alenka Zupančič ispituje seks kao formulaciju kontradikcije realnosti, koju nije moguće razumjeti bez razumijevanja psihoanalitičkog koncepta nesvjesnoga te uloge jezika u konstrukciji realnosti, pa i samoga seksa. Takvim je pristupom napisala knjigu, a u razgovoru za Magazin Jutarnjeg rekla je da je njezin pristup, govoriti o seksu i seksualnosti kao filozofskom, zapravo ontologijskom problemu, pomalo lud. Zapravo i jest. Dodala je i da ludilo ne bi trebalo biti tuđe.
O čemu ćete govoriti u Zagrebu?
- Vidjela sam da je na nekom portalu moj nastup najavljen sljedećim riječima: ‘Slovenska filozofkinja Alenka Zupančič otkriva: Što je seks?’ Moram odmah naglasiti da neću ništa takvo otkriti, jer to ni ne znam i mislim da to zapravo nitko ne zna. Ima mnogo stvari koje asociramo seksom, ima ‘spolnih odnosa’ i drugih stvari, a teško je reći što je točno i gdje je u svemu tome seks kao seks. Nešto ovdje izmiče. Govorit ću o seksu i seksualnosti kao filozofskom, zapravo ontologijskom problemu. Zvuči pomalo ludo, znam, vjerojatno zato što i jest. A filozofiji - i psihoanalizi, koja je isto tako područje mojega interesa - ludilo ne bi smjelo biti tuđe. O seksu govorimo kao da svi znamo o čemu se radi, a zapravo ne znamo. Ja pokušam odgovoriti zašto je tako. Naime, zato što seks nije neka jednostavno pozitivna, unaprijed dana bit koju bismo mogli izolirati kao takvu i opisati, nego se uvijek konstituira u odnosu na druge stvari, kontaminira ih…
Zašto je to važno razumjeti?
- Jer nam, na primjer, ovakva perspektiva omogućuje da se ne iscrpljujemo u polemikama između liberala i konzervativca, ili točnije, da vidimo zašto liberalni odgovor nije dovoljan kad je u pitanju borba protiv konzervativnih stavova i represija. To je već Freud dobro vidio. Viktorijancima koji bi vrištali ‘Seks je prljav!’ nije odgovorio nešto kao ‘Nije prljav, potpuno je prirodan’, nego ‘Pa što zapravo jest ovaj seks o kojem pričate?’ Ukratko rečeno, moja je teza sljedeća: seks i seksualno nisu predmet stalne regulacije i represije zbog nečega u njima što je jednostavno tamo i što možemo svi vidjeti, nego zbog nečega što upravo nije tamo i ostaje neodređeno, nesigurno. Seks djeluje kao problematičan i predmet je regulacije jer ontologijski nije potpuno konstituiran.
Vaša posljednja knjiga nosi naslov “Što je seks?” O čemu govori? Seksu pristupate kao formulaciji kontradikcije realnosti. Pojasnite.
- Knjiga istražuje filozofske i političke implikacije psihoanalitičkoga, Freudova pojma seksualnosti, koji se ne referira na neku unaprijed danu bit. Jedna od radikalnijih teza knjige glasi ovako nekako: seksualnost nije jednostavno jedan od različitih aspekata ljudskih života i ljudske realnosti, nego je ime, koncept za kontradikciju te realnosti kao takve. Mogli bismo i reći da je seksualnost simptom te kontradikcije, način, kako egzistira u svakodnevici. Otud i potencijalno političko značenje seksualnosti: ona se ne nalazi u njezinoj ‘subverzivnoj prljavosti’, nego upravo u toj negativnosti, raskrivanju kontradikcija.
Što ne valja sa seksom danas? Mislim pritom na onu neobveznost odnosa zahvaljujući digitalnoj komunikaciji. Ili je, naprotiv, sve u redu, samo se promijenilo sredstvo komunikacije? Slomljenih srca i nesretnih duša oduvijek je bilo.
- Čini mi se da sa seksom uvijek, u svakom dobu, nešto ne valja, a ponekad upravo to, da suviše valja… To je već stara priča. Ne može se reći da su se veliki projekti emancipacije u 20. stoljeću na ovaj ili onaj način doticali tog pitanja. I tu je uvijek postojao neki ambigvitet: znači li emancipacija emancipaciju seksualnosti ili emancipaciju od seksualnosti? Trebamo li osloboditi seks ili osloboditi se od seksa? Ni jedan ni drugi put nije bio sasvim uspješan. Prvi zato što u seksu ima nešto što je inherentno problematično i nije tako samo zbog vanjskih utjecaja i prohibicija. A drugi zato što seks nije samo spolni odnos i nije tako jednostavno riješiti ga se. A slomljena srca… To je pomalo drukčije pitanje, pitanje ljubavi, koje se donekle razlikuje od pitanja seksa iako je duboko uvučeno u njemu.
U jednom ste razgovoru izjavili da smo kao društvo ohrabreni da se ponašamo “infantilno”, da pokazujemo ono što osjećamo, zahtijevamo konstantnu zaštitu od vanjskog svijeta. I onda kažete zanimljivu, možda i šokantnu stvar - pokazat će se da su neki od onih koji nas štite, ustvari, naši najgori neprijatelji. Zovete ih društvenim agentima dominacije.
- Nedostatak strategije političke korektnosti čini mi se kao velik problem. Takozvani trigger warnings sada su potrebni na mnogim sveučilištima u Americi i kad su, na primjer, u pitanju klasični tekstovi svjetovne literature. Studente je potrebno unaprijed upozoriti da će ih neki pasus u Shakespeareu možda povrijediti, povrijediti njihovu senzibilnost.
To je infantilizacija i ide u suprotnom pravcu od toga da sveučilišta stvaraju misleće ljude, one koji su sposobni suočavati se sa svijetom u njegovoj kompleksnosti, biti u interakciji s njim, biti kritični, borbeni, donositi odluke, biti u ljubavnoj interakciji… Ovo prenapuhavanje senzibilnosti, osjećaja, u sprezi sa zaštitničkim stavom institucije ne stvara političke subjekte, nego nedorasla bića kojima je na kraju vrlo lako dominirati.
U svojoj knjizi pišete o razlici između seksualnosti odraslih i tinejdžera. Objašnjavajući to, tvrdite da postoje granice i razlike. Gdje se nalaze?
- U knjizi polazim, između ostalog, od Freudova stava, koji je podigao (i još uvijek podiže) najveći skandal, naime, da su i djeca seksualna bića, da postoji ‘dječja seksualnost’ i da ta priča ne počinje tek u pubertetu. Takozvana polimorfna seksualnost koja nije vezana uz reprodukciju ni uz ‘spolni identitet’ nalazi se na samom početku i nastoji zadovoljavati različite parcijalne porive (oralno, analno…). Takozvana ‘genitalna spolna organizacija’ koja dođe u pubertetu, sa sazrijevanjem spolnih organa, u nekom smislu pronađe svoje sjedište već zauzeto određenim, prije uspostavljenim načinima dostizanja zadovoljstva.
To je paradoks ljudske seksualnosti. Tako da ‘odrasla seksualnost’ nikada nije čisti rez u odnosu na tu polimorfnu perverziju, nego je njezina nikad savršena sekundarna reorganizacija. Znači, i seksualnost odraslih je ‘messy’. Bitna je razlika drugdje. Naime, mi odrasli u načelu imamo mehanizme da se suočavamo s time, odlučujemo o nekim stvarima, odgovaramo za njih, više-manje razumijemo što nam se događa. Zato teza o postojanju dječje seksualnosti ni u kojem slučaju ne opravdava seksualne ‘upotrebu’ djece od strane odraslih, nego upravo suprotno!
Pozivate se na Freuda i njegovu rečenicu: “No, sex is not only there, it is also elsewhere, it can be all over the place”. Kako to tumačite, što vam to znači?
- Znači da se seks i seksualno ne nalaze jednostavno u genitalijama ili u aktu reprodukcije. Seksualno kod ljudskih bića nema neko primarno, prirodno, ekskluzivno prebivalište. Što djeluje seksi ne treba imati nikakve veze s genitalijama. Može to biti neka riječ ili nagib lica. A mogli bismo reći i ovako: ono što razlikuje ljudsku seksualnost od životinjske ili seksualnosti povrća upravo je to da je sama seksualnost seksualizirana - što bismo mogli izraziti sloganom ‘seks je seksi’. Imamo unutarnju i konstitutivnu podvojenost seksualnosti kao takve. Ljudska seksualnost već je dislocirana u odnosu na sebe samu i na svoju navodno prirodnu svrhu - i upravo je to čini seksualnom u jačem značenju riječi.
Koliko uopće razumijemo seksualnost?
- Sve do revolucije koju je donio početak moderne znanosti u 16. stoljeću, velik dio znanosti, a pogotovo kozmologija, bila je seksualna kombinatorika neke vrste. Komplementarnost muškog i ženskog principa - i naravno podređeni status posljednjeg - predstavljala je osnovnu matricu. Svijet, kozmos bio je potpuno seksualiziran. I velik doprinos moderne znanosti bio je upravo u tome da je deseksualizirala univerzum. Kretanje planeta i odnos forme i materije nemaju nikakvo spolno značenje ili konotaciju.
Freud je apsolutno nasljednik te revolucije. Njegova teza nije da sve ima neko seksualno značenje, nego nas vodi prema tome da seksualno samo po sebi nema nikakvo značenje. Ono što se događa jest, na primjer, da seksualni innuendo, aluzije, navođenje na ovakve i onakve seksualne konotacije i značenja sama po sebi mogu nastupati i djelovati kao vir seksualnog zadovoljstva. Kao seks. To je paradoks što ga je otkrio Freud.
Alain de Botton u jednom je svojem predavanju objašnjavao kako ženimo krive osobe. Igrao se sa situacijom da nam neka osoba odgovara u mnogim stvarima te da ljudi tu stanu i prihvate tu osobu za ostatak života. Onda se jednom nađu u situaciji da si priznaju kako su oženili krivu osobu (muško/žensko, nebitno). Treba li prvo razumjeti seksualnost, vlastitu (a i ona se mijenja kao i naša ličnost) ili se može skočiti u brak bez obzira na to što će se dogoditi?
- Posljednja sam osoba koja bi htjela (ili mogla) dijeliti naputke i mudre savjete o tome kako i s kime skočiti u brak - ili u krevet. I moja knjiga neće nikome savjetovati nešto takvo. Ni ne vjerujem u slične mudrosti. Jer, ako nešto valjaju, valjaju samo unazad, retrospektivno. Ljubav nam se dogodi - ako se dogodi - i možda će završiti u katastrofi, ali to nije razlog da se branimo od nje. I ljubav ima tu dobro stranu da nam ne dopušta mnogo izbora: jednostavno ne možemo drukčije.
Možemo li bez seksualnosti? Jedan od trendova među mladima svjesni je odabir neseksualnog života, bez partnera.
- Kao što sam već prije rekla: nema nikakva jamstva da nas seksualna apstinencija te odsutnost partnera mogu osloboditi seksualnosti i njezinih ‘zajeba’, ako mi dopustite tu riječ koja je ovdje stvarno na mjestu...
Jesu li društva u komi (fašizam, ksenofobija) zbog nevoljenja?
- To nije tako jednostavno. Hipotezu je postavio i radikalizirao Wilhelm Reich, jedan od Freudovih učenika. Dušan Makavejev uzeo je to kao inspiraciju za sjajan film ‘Misterij organizma’, s Milenom Dravić u glavnoj ulozi. Apsolutno preporučujem. Ali, sve u svemu, mislim da je Freud bio u pravu kad je inzistirao da problem seksualnosti nije samo društvena i druga represija, nego i neki inherentni, imanentni, skoro bismo mogli reći logički problem same seksualnosti.
To svakako ne znači da se ne treba boriti protiv takve represije; znači da moramo uvijek pokušavati ustanoviti gdje se ta represija napaja, na kojem izvoru. To nas vraća na početak našeg razgovora: seks je reguliran i cenzuriran zbog nečega što u njemu fali, čega zapravo nema. Porodica, društvo - to su formacije izgrađene na potiskivanju - ne seksualnosti, nego upravo te negativnosti, nedostatka, nedorečenosti u samoj srži seksualnosti.
Što je seks?
- Izvrsno pitanje!