Seymour Glass rođen je u veljači 1917, svojom je voljom umro 18. ožujka 1948. Sljedeće godine – ovo pišem 2016, s navršenih pedeset – proći će cijelo stoljeće od Seymourova rođenja. Čitatelja pred njime samim ništa još nije učinilo tako starim kao to da je Seymouru sto godina, i da odavno već ne bi bio živ i da se nije ubio.
On je vječiti stariji brat, najstarije od sedmero djece Lesa i Bessie Glass, umirovljenih vodviljskih izvođača, mutnoga židovskog podrijetla. Svako od njihove djece na svoj je način darovito, pomaknuto, genijalno, i svi, čim stasaju, sudjeluju u nacionalnom radio kvizu “It’s a Wise Child”, ali Seymour je, ipak, iznad svih. Osim što je tipičan uzor od brata, onaj kroz kojeg prvi put proviriš u svijet, i naučiš kako da u tom svijetu preživiš, Seymour se jezikom služi na neki zagonetan, drukčiji način. Kao da je on izmišljao riječi, i govorio svakoj što će da znači. Tužan je, njegova je tuga svemirska, dublja i šira od svih ljudskih i Božjih razloga za tugu. Bio je u ratu, u Europi, i vratio se oštećen. Nešto se u njemu razbilo, nešto vrlo dragocjeno. Ali to što se razbilo i dalje je dragocjeno. Seymour je najuvjerljiviji lik ratnog veterana u književnosti dvadesetog stoljeća.
J.D.Salinger uveo je Seymoura u književnost pričom “Perfektan dan za banana ribe”, koja je premijerno objavljena u New Yorkeru 22. siječnja 1948, jedva dvije i pol godine po završetku Drugoga svjetskog rata. U toj priči Seymour nestaje, umire. Nakon toga se još dvaput pojavljuje u pričama koje će ući u “Devet priča”, u “Ujaku Wigglyju u Connecticutu” i u “Dolje kod čamca”, pa u noveli “Franny i Zooey”, i u vrlo kratkim romanima ili razvedenijim pripovijetkama “Podignite visoko krovnu gredu tesari” i “Seymour, uvod”, te na kraju u posljednjem, ili jednom od posljednjih tekstova koje je Salinger objavio prije nego što se povukao u osamu, u “Hapworth 16, 1924”.
Seymour bio je najvažniji lik u posljednjoj fazi mog biološkog i čitateljskog odrastanja. Do kraja nedefiniran, opsesivan i privlačan, lik iz kojeg izniču brojni drugi likovi, fizionomije i pojave, u životu i u književnosti. Iz Seymoura su, vjerojatno, nastajali junaci moje imaginacije, oni koje ću ispisivati u pričama i romanima, ili ću ih pričati samo za sebe, po aerodromskim čekaonicama, za dugih vožnji automobilom ili po noći, u iznenadnim nesanicama, kada bi vrijeme trebalo ispuniti pričom. A nema priče bez junaka.
Vjerojatno sam htio biti Seymour, ali, srećom, nisam imao braće ni sestara. Srećom, jer mi roditelji nisu bili vodviljski izvođači, niti su bili Židovi. Nisu imali odmaka prema svijetu ni prema svojoj muci, koju su smatrali najvećom i najsramotnijom mukom u svemiru. Bili su, dakle, dušom katolici. Možda je i bolje tako, jer da su bili Židovi, i da su mi narodili braće i sestara, ja bih morao poći u rat da bih postao Seymour. Ovako sam bio u ratu, a nisam mu morao ići...
Salingerove knjige previše sam puta pročitao, pa ih zato više ne mogu čitati. Previše ih dobro pamtim. Šteta što je tako. Već dugo, barem četvrt stoljeća, Seymoura srećem samo u sjećanju, u kojem se transformira, mijenja i raste, ili se možda smanjuje, a ne uspijevam provjeriti kakav je u knjigama. Godinama nakon njegove smrti, i nakon “Perfektnog dana za banana ribe” to što se njemu dogodilo nazvano je postraumatskim stresnim poremećajem. Seymour bi znao neku bolju i pametniju riječ.