Kritika

Simone de Beauvoir: Moramo, ako je ikako moguće, same odlučivati o sebi

Simone de Beauvoir (1908-1986) snimljena 1945. godine
 Profimedia
"Nerazdvojne" su priča o tragičnom ishodu sputavanja, fikcionalna prerada autobiografskih okolnosti: opis jednog velikog prijateljstva

Pišući o Simone de Beauvoir, kao da uvijek valja navesti njezinu najpoznatiju rečenicu: "Ne rađamo se kao žene, ženama postajemo." Možda je najveći uspjeh njezina središnjeg djela, "Drugoga spola", upravo to koliko mnogo ljudi danas nema nikakvih poteškoća s razumijevanjem te rečenice iako je u pravilu prva razlika kojom određujemo dojenčad upravo njihov spol. Knjiga o kojoj je danas riječ daje dio objašnjenja procesa u kojemu postajemo ženama. To je priča o odrastanju pod pritiskom preuzimanja određene rodne uloge.

Postajanje ženom nije tek nešto što nam je izvanjski nametnuto: egzistencijalistički moral, kojemu je Simone de Beauvoir ostala vjerna čitavoga života, moral je odgovornosti: "Svaki subjekt postavlja samoga sebe kao transcendenciju konkretno posredstvom projekata i ne dospijeva do svoje slobode drugačije nego neprestanim nadilaženjem u pravcu drugih sloboda, nema drugog opravdanja dane egzistencije nego njezino širenje u pravcu neodređeno otvorene budućnosti. Svaki put kada se transcendencija uruši u imanenciju egzistencija se srozava u 'po sebi', sloboda u fakticitet. Taj pad je moralna greška ako je subjekt prihvaća; kada je nametnut, on je frustracija i tlačenje - apsolutno zlo." Ili jednostavnim riječima: moramo, ako je ikako moguće, same odlučivati o sebi.

image
Roman "Nerazdvojne" objavila je izdavačka kuća Hena.com

"Nerazdvojne" su priča o tragičnom ishodu sputavanja, fikcionalna prerada autobiografskih okolnosti: opis jednog velikog prijateljstva iz djetinjstva i mladosti koje je završilo prijateljičinom smrću. Simone de Beauvoir je 1954. odustala od objavljivanja pa su ti događaji dobili mjesto u autobiografskim "Uspomenama dobro odgojene djevojke" (i tu s promijenjenim imenima).
Nije čudno da su velikom broju čitateljica Simone de Beauvoir važne okolnosti njezina života: važno da li jest ili nije našla, ako već ne jedini ispravni, onda ipak barem jedan od mogućih načina pravoga i slobodnoga života, pa i načina da se usklade vjernost i sloboda.

Na razini načela što ih je često ponavljala Simone de Beauvoir, veza poput njezine sa Sartreom, koju je eksplicitno proglasila životnim uspjehom, temeljila se na povjerenju i velikoj, gotovo okrutnoj otvorenosti. Nakon smrti se pokazalo, svakako po želji pokojnika, onako kako su je tumačile nasljednice-adoptirane kćeri Sartrea i Simone de Beauvoir, Arlette El-Kaim i Sylvie Le Bon, koje su uz ostalu ostavštinu objavile sva pisma i dnevnike svojih "roditelja", da je provođenje toga programa značilo i mnogo nepravde prema drugima, pa možda ponekad i odustajanje od govorenja istine. Nama, koje smo kao mlade čitale autobiografska djela Simone de Beauvoir, ove bi dodatne informacije tada vrlo vjerojatno pokvarile sliku uzora. Sada možemo suditi trezveno, a da ne moram odustati od poštovanja.

Simone de Beauvoir nam, dakle, pruža različite izvore za procjenu njezina života i djela: teoriju, fikciju, pisma, svjedočanstva. Načelno je sasvim moguće da su fikcionalni tekstovi najpouzdaniji izraz življenoga iskustva. Autobiografijske knjige eksplicitno su predmet određenih zahvata, izostavljanja i prešućivanja zbog osjećaja pa i prava drugih ljudi. Ni pisma nisu posve pouzdan izvor, ona imaju ono što se zove performativni aspekt: njima se nešto namjerava postići, nešto se izvodi. U slučaju Simone de Beauvoir i Sartrea dogovorene potpune iskrenosti, ali i jednoga načina govorenja o ljubavi. Sva su međusobna pisma koja poznajemo, od početka do kraja ljubavna pisma: možda je to ono doista skandalozno. Ne vjerujemo im sasvim: u njima nema dovoljno priznanja o žudnji i njezinoj složenosti, o uskraćivanju užitka, o nesposobnosti za užitak i uskraćivanju užitka. Ali vjerujemo cjelini djela i postupanja. Vjerujemo i romanima. Vjerujemo Sartreovu poglavlju "Ljubav, jezik, mazohizam" iz "Bitka i ništavila" u kojemu je riječ o odnosu s Drugim, borbi, uništavanju i samouništavanju.
Zato smo spremni povjerovati i romanu "Nerazdvojne". Pa ipak, valja reći da ovaj roman nije "dobra" knjiga, nije dobro napisana knjiga. Prijenos "istinitih događaja" je nespretan i proizvodi banalnosti mada su osjećaji jasni i uvjerljivi. Stoga preporučujem čitanje knjige, pogotovo jer sadrži brojne dodatne materijale, fotografije, pojašnjenja i pogovor Sylvie Le Bon.

image
Jean-Paul Sartre i Simone de Beauvoir u Rimu 1956
Profimedia

Osnovni je tekst fikcionalizirana verzija prijateljstva - ljubavi - Simone de Beauvoir i djevojke čija je rana smrt trajno prisutna u njezinu emocionalnom životu. Zaza (pravim imenom Elisabeth Lacoin, ovdje Andrée) pokazuje mladoj Sylvie (Simone) da je moguće misliti i živjeti s više slobode i žara. U njezinoj strogo katoličkoj obitelji ne računa se toliko kao kod Sylvie na zabrane i ograničenja, nego na bezuvjetnu privrženost (pogotovo majci) iz ljubavi i odanosti: sloboda i popustljivost daju se u sitnicama i sporednim stvarima, ali okvir je zadan: brak s prikladnim katoličkim mladićem po izboru obitelji, dogovor o mirazu i slično. Simone de Beauvoir imala je "sreću" da joj je otac financijski više-manje propao pa se pretpostavljalo da će morati, jer je bez miraza, zarađivati za život. No taj poticaj na samostalnost još nije značio oslobađanje od predrasuda i sputanosti i tu je Zaza, opuštena i posebna, njezina prva ljubav.
I Zaza-Andrée dobiva dopuštenje da barem neko vrijeme studira i preko Sylvie upoznaje studenta filozofije Pascala Blondela kojega pak mi poznajemo kao lik Pradellea u "Uspomenama", a u "životu" to je mladi Maurice Merleau-Ponty, kasnije poznat i značajan filozof, dugogodišnji kolega i prijatelj Sartrea i Simone de Beauvoir - sve dok se nisu u ranim pedesetim razišli zbog političkih stavova. (Maurice Merleau-Ponty, uostalom, ima i sasvim drukčiju fikcionalnu egzistenciju u jednom od romana u kod nas, nažalost, neprevođenom ciklusu Anthonyja Powella "A Dance to the Music of Time": kao mračan lik, staljinist-voajer, donekle na osnovi prijateljstva s udovicom Georgea Orwella, Soniom).
Izvanjski gledano, Pascalu Blondelu se nema što prigovoriti, uredan mladić, katolik i ne bez nekih izgleda. No te se stvari "ne rade na takav način", a i Blondelu nedostaje odlučnosti, mlad je, majka-udovica također se razumije na tiraniju ljubavi i očekuje da sin neće žuriti s brakom. Andrée ne vidi izlaza i, kod se razboli, nema volje za život. Evo i kraja romana: "Mutno mi je dopiralo do svijesti da je Andrée umrla ugušivši se u bjelini. Prije nego što sam sjela na vlak, na besprijekorno bijele bukete spustila sam tri crvene ruže."

Dakako da je moguće zdravorazumski prigovoriti da se valjda nešto moglo odviti i drukčije, da je bolest bolest, da je sve nesretni slučaj. No ne može se previdjeti da je sudbina prijateljice potresla Simone de Beauvoir, da je obilježila njezin osobni život, da ju je poučila kako se valja braniti. Evo i (uspjelija) završna rečenica "Uspomena dobro odgojene djevojke": "Liječnici su govorili o meningitisu, o encefalitisu, nije se znalo ništa točno. Je li to bila zarazna bolest, slučajnost? Ili je Zaza podlegla višku umora i tjeskobe. Često mi se javljala noću, sva žuta u ružičastoj kapici, gledala me s predbacivanjem. Zajedno smo se borile protiv sudbonosnog gliba koji nas je hvatao i dugo sam mislila da svoju sudbinu dugujem njezinoj smrti."
Ponekad je potrebna fikcija da dođemo do faktičnoga...

Simone de Beauvoir
Nerazdvojne

Hena com, 2021.
Prijevod Dalibor Joler
168 str., 139,00 kn
Preporuka: Kupiti

image
Svijet kulture - novi broj od 10. listopada

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. travanj 2022 20:43