Hoću čitati o našim nedostacima, manama i pogreškama

Kad me pitaju kakve knjige volim, odgovaram da nema žanra koji ne preferiram. Apsolutno mi je svejedno, važno mi je samo da se radi o dobroj priči. O ljudima, o onome što su proživjeli, o životnim situacijama iz kojih su izašli bolji... Ne trebam priče o savršenim ljudima koji ne griješe (premda, priznajem, postoji nekoliko likova sa stranica knjiga koje apsolutno prezirem i čije pogreške jednostavno ne mogu progutati), nego hoću čitati o onome kakvi smo - sa svim našim nedostacima, manama, pogreškama... I onome što iz toga naučimo. Baš je takva knjiga Sarah Damoff ‘Sjajne godine‘. Prevela ju je Adrea Marić, a u našoj je zemlji objavljena u izdanju Stilusa.

Reklo bi se da je to priča o ljudima kakvi, možda, žive u susjedstvu. Onima koje je život više puta uništio, ali su nadjačali svoje muke. Istina, nije da su uvijek postupali najrazboritije, ali su se trudili. Ryan i Lillian Bright čine se kao mladi par pred kojim je budućnost: u braku su, zaljubljeni i uspješno vode galeriju. Čini se da je kruna njihove sreće rođenje kćeri, ali onda isplivaju stvari iz prošlosti. Ona mu priznaje da ima jedno dijete, o kojem ne zna ništa jer ga je dala na posvojenje. On u život pušta demone svojega oca, one koji su uništili brak njegovih roditelja: alkohol. To ih razdvaja. Kako pratimo razvoj njihove priče, stalno očekujemo da oboje krenu svojim putem, upoznaju druge ljude, odsele se ili se, na kraju krajeva, razvedu. No, ništa se od toga ne događa: oni i dalje vole jedno drugo i vjerni su jedno drugome, premda su jedno od drugoga odvojeni. I kad se učini da će sve ipak biti dobro, jer je on prestao piti i pomirili su se, život im opet pokazuje zube i razdvaja ih.

Prvi je dio knjige ispričan iz perspektive Lillian, a kada dođe do svojega (prirodnog, književnog) kraja, svoju nam priču donosi njezina kći Jet. Potom na, na kraju, daljnji razvoj njihova života gledamo kroz oči supruga i oca, Ryana. Zanimljivo je da nas u njihove živote jednim kratkim isječkom iz Ryanova djetinjstva uvodi sveznajući pripovjedač, koji nam kroz tu sličicu ocrtava što bi se od toga lika moglo očekivati u budućnosti. Već nam je tada jasno da bi život s ocem alkoholičarem mogao imati razorne posljedice po sinov život, što se na kraju i dogodi.

Priča o dvjema ženama u čije živote zavirujemo tečno je pisana i stranice čitatelju doslovno klize pod prstima. Lillian nam više priča događaje koji su je oblikovali, dok od Jet saznajemo kako se nosila s gubitkom. Upoznajemo ljude oko njih - partnere, prijatelje, članove obitelji... Jasno, tu je i Ryan, a od njega doznajemo koliko je mučna i dugotrajna bila njegova borba s alkoholizmom.

- Spas ne možeš mjeriti kao sastojak koji ili postoji ili ne postoji. Da, spas može biti herojski čin spašavanja. Ali češće je nešto manje. To je umjetničko djelo kojem su potrebne godine da bi zagrlilo jedan trenutak. Majka i sin na sladoledu ili na terapiji, iz tjedna u tjedan. Zdjelica mlijeka koja se puni svaki dan. Vješt liječnik koji iz čovjekova života izvlači još mjesec kao mađioničar marame iz rukava. Unuka koja starcu podari više godina nego što bi ih inače ikad imao (...) Gubitak ne poništava spas, baš kao što smrt ne poništava život - piše Ryan svojoj unuci na samom kraju knjige, u kojem konačno dobivamo maleni uvid u njegov svijet, pa konačno možemo shvatiti kako razlog njegova napuštanja obitelji nije bio nedostatak ljubavi, nego upravo ljubav. Da, na neki čudan, iščašen način, no jedini koji je u tom trenutku znao.

I upravo te zadnje stranice knjige najpoetskiji su njezin dio. Ne traje to dugo, svega nekoliko odlomaka, ali na toliko prekrasan način sažima život i njegovu prolaznost da čitatelj ponovno osjeti nadu i ljepotu življenja. To je ono što nas uče naša tri glavna junaka ovoga romana - da vrijedi živjeti. Čak i kad su tu bolest, gubitak i muka, čak i u trenucima kada nam se čini da nikad više ništa neće biti lijepo. No, priča o jednoj sasvim običnoj obitelji govori da hoće. Kako bi rekao Balašević - tame postoje da bi prizvale sjaj, a tuge da bi prizvale smijeh.