Slavenku Drakulić upoznala sam prije petnaestak godina, kad sam pisala doktorat o ženskoj svakodnevici u ženskim autobiografskim tekstovima. Zamolila sam Andreu Zlatar, tada moju mentoricu na doktoratu, da mi preporuči neke tekstove o starenju napisane iz ženske perspektive, a ona je rekla da to i nije njezina tema, ali da joj je baš isto pitanje postavila i Slavenka Drakulić – pa bi bilo najbolje da se s njom konzultiram. Slavenkin se dugogodišnji interes za žensko starenje kasnije pretvorio u knjigu Nevidljiva žena i druge priče, a za nas dvije rasprave o ženskom starenju bile su tek početak intenzivnog i zanimljivog odnosa.
Imale smo puno tema za razgovor: zašto toliko ljudi književne tekstove čita u autobiografskom ključu, kao da su se stvarno dogodili? Je li autofikci...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....