Irena sjedi na starom kauču u dnevnoj sobi. Ja prekoputa nje, u
kožnoj fotelji. Između nas stolić s gotovo punom pepeljarom. Ona
vadi dugačku, tanku cigaretu i potegne dva dima pa je ugasi
gnječeći je nervozno. Dosta mi je, ne mogu više, kaže.
Razumijem da to govori jer je nedavno umro suprug Benno. Pri svakom
posjetu kaže neku takvu rečenicu. Lice joj je umorno, slabo
spava. Ali oči su joj jednako crne i žive. Ne govori tako, imaš
ti još posla ovdje, kažem, iako znam da to nije nikakva utjeha.
Utjehe nema kad ti ode čovjek s kojim si provela zajedno četiri
desetljeća i to svaki, baš svaki dan. A ponavljanje je njezin
način da kaže toliko mi je teško da bih najradije otišla za
njim.
Mislim na Bennu Meyer-Wehlacka, na tog mršavog
čovjeka...