PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

SLAVNA BAJKA O TEMI KAKVOM SE BAJKE INAČE NE BAVE - NEDOSTATKU LJUBAVI Do ljubavi se ne stiže natječajem niti slučajem. O tome bajke ne govore

 Seth Wenig / REUTERS

Majka je mlada umrla, a otac se preženio za jednu od onih zlih žena kojima se narav pozna u izrazu lica. Ona mu je rodila dvije kćeri - njezine polusestre - u čiju su se fizičku ružnoću suobrazile materina zloća i očeva površnost. A onda je i on nestao - odselio se, otišao raditi na naftnoj platformi, na prekooceanskom brodu, umro - nakon čega je njezina ljepota još i teže padala maćehi i ružnim polusestrama. Ne bi li je kako poružnjale, nisu joj dale da spava na postelji, nego u pepelu pokraj ognjišta, oblačili su se u prnje i činili sve ono čime bogati svijet nagrđuje sirotinju. I doista, nije se tada primjećivala Pepeljugina ljepota.

A onda je došla vijest da car ženi sina. Ovaj je bio mladić na svoju ruku, homoseksualac ili ukleti romantik - što često biva isto, pa mu se nijedna djevojka nije svidjela, i zapravo mu je bilo svejedno koju će oženiti. A otac, ohol na sinovljevu iznimnu ljepotu, namijeni mu najljepšu djevojku u carstvu, bez obzira na njezin stalež, javni ugled i podrijetlo.

Tako bi sazvan veliki bal, u kojemu će sudjelovati sve nevine i slobodne djevojke u carstvu, a sin će, uz očevu pomoć, izabrati snahu imperija. Pepeljugu njezine mučiteljice nisu pustile da ide na bal - više da ih ne sramoti nego što su se zapravo plašile njezine ljepote, pošto je ljepota iščezla pod naslagama prljavštine i sirotinje - nego su je zaključale u kuhinji, a same se spremile da u punome sjaju izađu pred carevića.

Pepeljuga se rastužila kao nijedna čovjekova kći prije nje, jer je shvatila da će joj tako minuti život - u pepelu i neimaštini, daleko od sjaja i ljepote ovoga svijeta. I onda se, kako to u bajci biva, iz njezine tuge rodila nada, a iz nade dobra vila, koja je izvršila čaroliju usred koje se Pepeljuga našla čista i vedra, u raskoši najljepših haljina i u savršenim staklenim cipelicama. Staklene cipele? O kako je to samo delikatno i lomno, a u isto vrijeme savršeno. Cipela od stakla za savršeno i jedinstveno stopalo. Pepeljugina je ljepota u njezinom stopalu.

Dobre vile, za razliku od zlatnih ribica, ne donose bogatstvo, ne mijenjaju čovjekov položaj u svijetu. Dobre vile stvaraju privid, savršenu kratkotrajnu iluziju, tokom koje bi sam čovjek trebao popraviti svoj svijet. Tako je Pepeljugi vila stvorila iluziju koja će potrajati do ponoćnog sata. Kada sat otkuca dvanaesti put, svega će nestati, njoj će se vratiti njezino sirotinjstvo.

Dok je bježala s bala, čas prije nego što prsne iluzija, Pepeljuga je izgubila jednu svoju cipelicu. I ta izgubljena cipelica jedina se nije pretvorila u ništa, nego je careviću poslužila kao trag do njezine ljepote. Nadigao je carstvo, dolazile su djevojke i djevojčice, ali nijedna noga nije bila za izgubljenu staklenu cipelu. Sve dok se nije opet pojavila ona.

I tako je Pepeljuga pošla za mladoga cara. On je ostao očaran njezinom ljepotom, i ta očaranost traje sve do danas. Ali osim njegove očaranosti, između mladića i Pepeljuge nije bilo ničega. Nije bilo ljubavi. I nema ljubavi. Jer se do ljubavi ne stiže natječajem koji se raspiše za sve djevojke i djevojčice u carstvu. Do ljubavi se stiže slučajem. O tome bajke ne govore.

Pepeljuga živi u sjećanjima. Ne može ih se osloboditi. Tko je spavao u pepelu ne navikava se na bogatstvo. Pogotovu kad živi bez ljubavi, u intaktnosti bajke.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. travanj 2024 16:53