.„Tonkin veliki prijatelj” naziv je slikovnice koju je napisao Leonardo Baksa Čeči, ilustrirala Branka Hollingsworth Nara, izdala Zaklada Ana Rukavina, a koja danas izlazi uz Jutarnji list. Priča je to o djevojčici Tonki, koja živi u lijepoj kući s puno zelenila u predgrađu, sudeći po ilustracijama punoj vedrih boja, nadimak joj je Mali zvrk zbog njezine nestašnosti, ima krupne oči i bujnu crvenu kosu te sitne pjegice, za koje nije sigurna sviđaju joj se ili ne. No, nakon što krene u školu - razboli se. Priča, pak, završava sretnim završetkom.
Iz Zaklade Ana Rukavina, pojasnili su nam kako je nastala ova slikovnica.
„U ljeto 2019. u Zakladu Ana Rukavina javio se gospodin Leonardo Čeči Baksa, autor mnogih dječjih priča i tekstopisac brojnih glazbenih hitova s pričom koju je želio donirati Zakladi Ana Rukavina kako bi ohrabrio i dao nadu malim pacijentima koji se bore sa zloćudnim bolestima. Priča o maloj djevojčici Tonki odmah nas je osvojila, tim više što je bazirana na osobnom iskustvu člana obitelji gospodina Čečija. Kako nismo imali iskustva u izdavanju knjige u pomoć nam je „priskočila“ draga gospođa Snježana Marić iz Školske knjige s cijelim timom koji su nam bili od neizmjerne pomoći".
"Empatiju i suosjećanje treba učiti od malih nogu, a upravo to nam je i bio cilj – da dijete koje je prošlo ovu tešku borbu, po povratku u svoju 'normalnu' sredinu ne bude stigmatizirano, već prihvaćeno i voljeno. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da se s bolešću nažalost susreće cijela obitelj i prijatelji oboljele osobe te smo zato željeli da ova knjiga bude motiv da oni koji su zdravi shvate i razumiju kroz što prolazi bolesna osoba i pomognu im u povratku u svakodnevni život”, nastavljaju.
Knjiga je iz tiska izašla poslije potresa u Zagrebu, promociju su planirali u proljeće, no radi pandemije nije bila moguća. U međuvremenu, kako navode, ovu lijepu knjigu distribuirali su svim dječjim onkološkim odjelima u Republici Hrvatskoj.
"Knjigu smo donirali i svim dječjim knjižnicama, čitaonicama i školskim knjižnicama koje su pokazale interes – a interes je bio velik”, ističu. Želja im je šira distribucija, kako bi se što više ljudi upoznalo i na ovaj način s problemima s kojma se susreću bolesnici.
Razgovarali smo i s autorom slikovnice, Leonardom Baksa Čeči koji je ispričao kako je došao na ideju za stvaranjem ove slikovnice.
„U obitelji sam imao sličnu situaciju. Prvo sam želio napisati pjesmu, odlučio sam se naposljetku za prozu. Neki moji kolege kažu da dugo razmišljaju kad pišu, meni je priča 'došla' u jedan dan, sjeo sam ju i napisao u par sati. Ne znam, možda je stvar u tome imam bujnu maštu. Potom sam danima sve to dorađivao. Priča oko Ane Rukavine, njezino pismo, jedna je emotivna priča koja vas mora dirnuti. Godinama sam uključen u Humanitarne zvijezde Hrvatske, i kad vidite djecu kojoj je potrebna pomoć, raspadnete se. Onda sam pomislio da imam neki talent, zašto ne bih pomogao. Sve je vezano uz ovu Zakladu u humanitarne svrhe”, rekao je.
Priču je inspirirao član njegove obitelji, ističe.
„I ta je priča, kao i ova srećom imala sretan kraj. Nemaju sve priče takav završetak. No, ja ne mogu pojmiti da nema nade za bolesnu djecu. Nade mora uvijek biti u životu”, dodaje.
Jako mu je draga suradnja s ilustratoricom Brankom Hollingsworth Nara.
„Njezini su crteži topli, dječji. Moj je jedini uvjet bio da pas bude pasmine Newfoundland, sve sam ostalo prepustio njoj. Posveta je to mojem nekadašnjem psu. Danas imam dva Aljaška malamuta, koji se pojavljuju u nekim drugim mojim radovima”, kaže.
U slikovnici, pas Ben od djevojčice je stariji tek par mjeseci, zajedno su odrastali, a Tonkina mama dala mu je ime Ben, prema, kako se može pročitati u slikovnici, „medvjedu iz televizijske serije za kojega je znala reći da je najpametniji životinjski lik koji se ikada pojavio na televiziji”. Pas djevojčicu čeka ispred škole, i on je „idealan sugovornik, sa svime se slagao i nikada joj nije proturječio".
Potom ju je čekao i ispred bolnice...
„Vjerujem da je djeci ljepše ako odrastaju uz psa. Da, pas ne prigovara, nema pritužbi, on samo voli. A to da ju čeka ispred bolnice, to nisam izmislio, takvih priča ima na stotine u stvarnom životu”, objašnjava Leonardom Baksa Čeči.
Uz njezinu obitelj i školske kolege, dopadljiv je i protagonist njezin liječnik, a hobi mu je pečenje kolača, koji ne ispadaju uvijek baš najbolje. Liječnik se čitavo vrijeme brine o njoj s puno nježnosti i razumijevanja.
"Cilj ove slikovnice je i prikazati liječnike kao osobe od krvi i mesa, one koji su nam u najtežim bitkama najveći saveznici i suborci i sve što prolazimo, prolaze s nama bodreći nas i boreći se za naše zdravlje", navode iz Zaklade Ana Rukavina.
Slaže se s njima i Baksa Čeči.
„Iza liječnika je puno truda, rada i dobrote. Nitko ne ide na medicinu da bi bio zločest. Djeca se boje injekcija, pa posredno i liječnika, iako su liječnici njihovi najbolji prijatelji u toj čitavoj priči. I to sam želio da se vidi, da su doktori uvije pozitivci. A kolači su jedan zgodan detalj kojeg sam dodao radi živopisnosti”, dodaje.
Za kraj, kaže, „živim po načelu ako imaš što za reći, reci, a ako ne, bolje šuti, tako je i nastala ova slikovnica”.