Dežurni liječnik pozvan je usred noći da konstatira prirodnu smrt, ali ono što je zatekao nije mu izgledalo nimalo prirodno: žena je neprirodno mršava, preminula je od pothranjenosti. Leži na spojenim zračnim madracima nasred zagušljive sobe, okružena s tri neprirodno mršave osobe koje se ne doimaju ucviljeno. Prema pravilima struke zove vještaka sudske medicine, a onda slijedi policija i istraga. Tijelo preminule Elisabeth prevezeno je na patologiju i slijedi obdukcija. Troje je privedeno u istražni zatvor: Melodie, sestra preminule, Muriel i Peter, stanari u kući. No, oni nisu puki sustanari, nego članovi komune Zvuk&Ljubav koji teže samousavršavanju, pa i tako da se riješe tereta hrane – jer Melodie je na internetu našla programe o tome kako se može živjeti od svjetlosti i zraka.
Premda se starijem kolegi čini da nema slučaja, policijska inspektorica je zapela da se istraži je li bila riječ o zanemarivanju, prisilnom izgladnjivanju, uskrati skrbi i nepružanju medicinske pomoći. Ta četiri ispijena tijela, sama kost i koža, njihove zapanjujuće izjave, kosnulo ju je privatno: nedavno je otkrila da joj kći tinejdžerica postaje anoreksičarka.
Gugla do besvijesti ne bi li shvatila i dobije osumnjičene koji su joj još nejasniji jer npr. sestra preminule tvrdi da je sve to bilo prirodno i da je Elisabeth htjela "otići", a Peter na pitanje što je mislio dok je žena umirala, odgovara: ništa. Muriel zataji da je spominjala hitnu jer se boji Melodie. I stalno to "mi": mi smo komuna, mi mislimo isto, mi smo jedno.
Tko sve govori
Za sve one koji nemaju svoje Ja (ili su ga se spremni odreći u koju god svrhu), autorica je doista domišljato i dosljedno provela kao pripovjedno lice "mi". I u 25 poglavlja to "mi" zanemaruje gramatičke jednine i množine jer što subjekt ima reći važnije je od jezičnih konvencija, pa tako iz svoje vizure mišljenje o smrti i komuni imaju npr.: noć, kuća kao poprište zločina, kruh svagdanji, pravna zastupnica, otpor, kemijska olovka, kognitivna disonanca, sokovnik za hladno prešanje, naposljetku i sama svjetlost. Što i kako je bilo s protagonistima doznajemo posredovano tim "mi" – svjedoci inače ne bi bili pouzdani.
Melodie je trebala biti violončelistica (o čemu nam govori njezino u spremištu zaboravljeno violončelo), ali usprkos bezuvjetnoj potpori obitelji, nije uspjela. U obitelji s petero djece, ona i Elisabeth smatraju se neuspješnima, za što se okrivljuje roditelje. Odustavši od glazbe, Melodie je odlučila baviti se odnosima među ljudima, ali na način koji bismo nazvali new-age (bull shit, dodajem). Tako je pridobila Muriel, nesigurnu u sebe, i Petera, koji ima velike probleme s kontrolom bijesa. Starija sestra Elisabeth, šutljiva i introvertna, u komuni je pod izgovorom da nije u stanju brinuti se sama o sebi.
Raspored obveza u komuni je zamalo vojnički: mora se meditirati, osvještavati svoje osjećaje da bi se članovi popravili, svirati i pjevati – oni su zvuk i ljubav. Nominalno svi su ravnopravni, ali zna se da je šefica Melodie i njoj ne samo da se ne smije suprotstavljati ili prigovarati, nego je to zaludno: toliko je manipulativna da svaku "vodu" individualizma uspije natjerati na svoj mlin i pretvoriti u "mi". Pa i kad ih je natjerala prvo na devetodnevni program gladovanja, a potom na daljnje izgladnjivanje na mrvi povrtnog soka, usprkos sumnji ponajprije Muriel da je to dobro za nju i njezino tijelo, svi su bili pokorni.
Po stvarnom događaju
U njezino ime u pritvoru govori "kruh svagdanji", koji se buni što je istjeran iz mnogih jelovnika kao navodno nezdrav. Nad šnitom kruha u ćeliji ona vježba snagu volje i meditira, a nekoć je jako voljela jesti hljeba. Kad su počeli gladovati, Muriel je opsesivno na internetu istraživala koliko što ima kalorija, koliko ih se troši na aktivnosti, čuvala je energiju i tako da što manje misli – jer mozak troši mnogo energije.
Budući da je Melodie uvela svakodnevne posjete dementnoj majci u domu, bilo je jasno da Elisabeth nema energije za to, ali to je samo Muriel shvatila, dok je za šeficu sve bilo u oslobađanju osjećanja. A njih je bilo najviše u Peteru, zvali su se otpor i trebao ih je vizualizirati kao bale sijena koje će mu popustiti.
Još je kuća, mjesto zločina, pri početku jasno rekla o kakvom je krimenu riječ: "Mi pripadnike komune Zvuk i Ljubav sumnjičimo za to da su jedni druge držali zarobljenima u kavezu usamljenosti." Nadahnuta stvarnim događajem, Blees je temi pristupila krajnje empatično i obzirno, s pokojim ironijskim odmakom. Čitatelju pak ostaju neodgovorena pitanja o tome je li grupa odgovorna za pojedinca, smije li se labilnu osobu manipuliranjem odvesti u smrt, tko se usuđuje zlorabiti potrebu za pripadanjem zajednici, je li prisiljavanje na "hranjenje svemirom" legitiman način uskraćivanja jela itd. Svjetlosti je svejedno, osobito kad zakaže kognitivna disonanca, "otac i majka samozavaravanja".