Iz uredničke prakse odavno znam da postoje ljudi koji su spremni učiniti sve da bi imali objavljenu knjigu, otprilike i prodati dušu vragu. Usprkos tome što imaju neku profesiju, u kojoj mogu biti i vrsni, u jednom trenutku uvrte si fiks ideju da žele sebe nazivati piscem. Čak i kad za to nemaju nimalo dara. Pohvaliti se ukoričenom knjigom pitanje je prestiža – kao da nekim čarobnim automatizmom postaneš biće koje zaslužuje ushit. Na stranu sad slavni, bogati, političari i slični koji si mogu priuštiti ghost writera, ne – riječ je o nekom iz susjedstva tko će potrošiti ušteđevinu za svoje ime na tvrdim koricama. I postoje izdavači koji im prodaju ime, logo i impresum za to djelo (ili "djelo") – jer samizdat nije cijenjen. Pritom nisu svjesni da bez marketinga...