Ako se tekstu nagrađivane spisateljice pridruži nagrađivani slikar - ilustrator, onda na svjetlo dana izlazi nesvakidašnja slikovnica, čiji su protagonisti naslovni antijunaci.
Uostalom, sam naslov jasno ističe da je riječ o djeci koja izgledaju i vladaju se onako kako ne bi trebalo.
Riječ je o antiparu pred kakvim “pristojni” roditelji okreću glavu i napominju vlastitoj djeci da prijeđu na drugu stranu ulice, ukoliko se pojave pred njima. O samosvojnom paru u moru uniformiranoga. Slijedeći njegovu avanturu čitalac se, doista, pita je li vreća samo predmet od jute, pun rupa ili: “Prozori to su, ne budi glupa”. Je li naš svijet san ili je naš san, zapravo, svijet.
Prepoznata kao moderna spisateljica škrte i precizne rečenice, okrenuta suvremenosti (droga; Adio kauboju), Olja Savičević Ivančević odlučila je napisati slikovnicu u rimovanim stihovima na isti način, u krugu vlastite poetike. “Prvu zbirku pjesama objavila je još u osnovnoj školi”, a glavna lica ove avanture već je izvela na pozornicu Gradskog kazališta lutaka, Split.
S druge strane, Junaković je knjigu oslikao poput teatra u Vitebsku, “onako” kako je to nekoć radio Marc Chagall. Razmak između hiperrealističnog i fantastičnog, prazan prostor bez središta, ono je mjesto na kome su kuće, kao i likovi, Tonka i Špiro, potražili ljudsko uporište. I našli ga, pridružujući se jednoj drugačijoj lektiri i povijesti slikovnica, u kojoj pedagoška poema neće izbrisati sve što je “šporko” i “neposlušno”.
