Vlado Simcich Vava riječki je roker (gitarist, autor i producent), vjerojatno najpoznatiji po tome što je svirao u grupi Laufer, ali i bendovima En Face, Blagdan bend te surađivao s bivšim “lauferskim” kolegom Urbanom. No, kako ovo nije rock-recenzija kolege Dragaša, kao uvod u iščitavanje njegovog prvog romana “Srce od gume” znatno su važnije neke druge biografske činjenice.
Na paralelnom kolosijeku, naime, unatrag nekoliko godina Vava se okušava u književnim poslovima koji podrazumijevaju ne samo objavljenu poeziju i prozu (pripovijest “Lanterna iskopanog oka” objavljena u sklopu instrumentalnog albuma “Soundtrack” i knjiga proze “Odstranjivač ljubavi”), već i književni aktivizam.
Kao i u drugim hrvatskim gradovima koji nisu Zagreb, naime, vidljivost postojanja književne scene često je lakše izvediva ako se na nju ukaže grupno. Vava je tako pokretač riječkog literarnog kružoka Ri Lit koji okuplja petnaestak više ili manje afirmiranih autora, što je rezultiralo zbornikom njihovih radova te javnim čitanjima po gradovima. Je li taj kružok pridonio željenoj boljoj vidljivosti jedne svakako zanimljive i produktivne književne scene, vjerojatno najbolje znaju sami akteri, no Vava se očito nije iscrpio samo na organizacijskim djelatnostima, već je zgotovio i svoj novi roman.
“Srce od gume”, što je donekle i očekivano, bazirano je na tri ključne riječi - rock’n’roll, mladost i osamdesete.
Roman se zbiva u Rijeci i vraća nas u 1985. godinu, sa svim pripadajućim društvenim i brojnim glazbenim konotacijama. Žanrovski gledano riječ je o urbanom romanu o generaciji mladih ljudi, posttinejdžera, i njihovim nastojanjima da se ostvare na ljubavnom i profesionalnom planu, što je često više nego zeznuta situacija.
U središtu pozornosti su dva prijatelja, Ivan i Peter, i roman prati njihove ljubavne patnje i zavrzlame, obiteljske odnose, nastojanje da ostvare svoje novinarske ambicije, studiraju, i domognu se dobre glazbe na LP-ima za koje se potrebno prilično namučiti. Vrhunac je čitave priče kad jedan od njih dobije akreditaciju za Live Aid te se u srpnju uputi u London na novinarski zadatak koji ne završi baš u skladu s očekivanjima. Prednost ovog romana o već toliko izmistificiranim osamdesetima je u tome što Vava ne koristi metodu “naknadne pameti”, ne kontekstualizira, glorificira, pa čak ni uspoređuje “mitske” osamdesete s onime što je uslijedilo kasnije, onime što je danas.
Jednostavno, čitamo priču, kao jednu od mogućih i proživljenih priča iz vremena odrastanja, a blaga nostalgija koja je primjetna u tonu pripovijedanja, proizlazi prije svega iz svojevrsnog, univerzalnog žaljenja za mladošću, bez idealiziranja konkretnog vremena koje je u svakodnevom životu i za aktere ove priče često imalo brojna neugodna iznenađenja. Posve sigurno građena od autobiografskih elemenata i svakako najzanimljivija upravo idealnom čitatelju koji je s autorom dijelio vrijeme i mjesto odrastanja i mladosti, ovo je priča koja je prepuna tipičnog generacijskog i riječkog senzibiliteta. To je uostalom ono što romanu daje specifičan šarm, jer kada se od njega ogoli stvari stoje drugačije.
Premda roman, osim dvojice glavnih likova, prati i sudbine onih s kojima su na razne načine povezani, njihovi međusobni odnosi i šira eksplikacija pojedinačnih karaktera ostali su prilično siromašni, što posebno vrijedi za ženske likove koji su plošni, prilično “light” i nekako u funkciji “muške priče”. Vava definitivno nije pretjerano koncentriran pripovjedač, pa roman povremeno djeluje razbarušeno, a sama fabula meandrira od zanimljivog do dosadnog, od uspjelih duhovitosti do banalnog humora, od simpatičnih digresija do neuspjelijih i zbrzanih razrješenja fabularnih rukavaca.
No, “Srce od gume” ni ne pretendira biti velikim, formalno savršenim i ušminkanim romanom, već jednom od onih knjiga koje šarmantno evociraju vrijeme, način života, emocije i snove koji su gradili autorov senzibilitet, kao i senzibilitet čitave jedne generacije koja još uvijek vjeruje kako su osamdesete bile ono vrijeme kad su rock i novinarstvo, baš kao i oni sami, bili mladi.