ZAGREB - Treća prozna knjiga Kemala Mujičića Artnama roman je koji bi se najlakše mogao svrstati u dionicu tzv. “muškog ljubavnog romana”, o kojemu se prošlih godina puno pisalo i govorilo kao da je riječ o čudu neviđenom da i muškarci pišu o ljubavi.
No, kako smo već navikli u njegovim ranijim proznim knjigama, zbirci priča “Rad na crno” i romanu “Pet litara benzina”, Mujičić Artnam nije pisac “čistoga” žanra, već osnovnu priču svojih novela ili romana uvijek nadopunjava “dodatnom opremom”; odmicanjem i koketiranjem s više žanrova ili ubacivanjem nefikcionalnih mikrodionica, čak i ako je to nauštrb same fabule. U najnovijem slučaju, romanu lijepog naslova “Vrijeme za ljubav”, primjetno je kako se nije odstupilo od tog i takvog romanesknog koncepta, ali se poprilično poradilo na disciplini pripovijedanja, što je rezultiralo vrlo zaokruženim, dobro ispričanim, dopadljivim i čitkim romanom koji opet ni u kojem segmentu ne upada u stupice koje mu prijete zbog pojačane emotivnosti i lakoće pripovijedanja.
“Vrijeme za ljubav”, tako, donosi priču za koju će se čitatelj vrlo lako zakvačiti. Uspješni arhitekt Jerko Jareb zaljubljuje se u skromnu i poštenu socijalnu radnicu Luciju, a njihova će ljubav naići na brojne prepreke koje proizlaze iz moralnih i emotivnih stavova protagonista, ali i klipova koje svima, pa tako i njima, pred noge baca suvremena hrvatska zbilja.
Ovako napisano, zvuči gotovo kao sinopsis nekog 19-stoljetnog romana ili pak trivijalne sapunice, no Mujičić Artnam toga je itekako svjestan i zna gdje i kako cijelu stvar “zaoštriti”.
Paralelna fabula u kojoj se pojavljuje lik ostarjelog pisca i maloljetne Romkinje, tako, u ključnim se trenucima upliće u onu glavnu i donosi joj sklop motiva kao što su maloljetna prostitucija, kockanje, istina i laž, kriza pisanja, čak i pritajena pedofilija.
Arhitektova pak profesionalna karijera otvara mogućnosti da se progovori o hrvatskoj tranziciji, korporacijama i gradnji “na veliko”, tajkunima s mafijaškim sklonostima i dobrim vezama u medijima, pa i legalizaciji prostitucije o kojoj se počinje govoriti povodom tajanstvene gradnje bordela u centru Zagreba u koju je uključen glavni lik.
U tim je dijelovima, u kojima detektira sveopću grabežljivost i moralnu sumnjivost hrvatskoga društva, Mujičić Artnam poprilično “stvarnosan”, izravan i kritičan, pa čak i pomalo angažiran.
Afere, prevare, laži i fizički napadi, skupa s epizodnim likovima koji se s njima pojavljuju, tako, razbijaju klasičnu naraciju, ali i začinjavaju i “uznemiruju” ljubavni par i njihovu priču koja je na prvi pogled obična, “mala” i posve svakodnevna.
Mujičić Artnam jedan je od (trenutno) rijetkih pisaca u čijim je romanima uvijek upisana određena doza “starinskosti”; vjera u ljubav, humanost, pa i poetičnost teksta, a da sve skupa, baš zbog spomenute nadogradnje, ne krene krivim “slatkastim” smjerom.
On, naime, uspijeva napisati kako se likovi gledaju “posrebreni mjesečevim sjajem” i kako je ljubav “najljepši vodič za izgubljenog nomada” i pri tome u literarnom smislu - ostati živ.