SUVREMENA HRVATSKA KNJIŽEVNOST

Što veže Stevena Jobsa i pjesnika Josipa Severa

Krešimir Bagić
 Damjan Tadić / HANZA MEDIA
Ima li boljeg načina, od ovoga koji je odabrao Bagić, da se književnosti prizovu oni koji ignoriraju knjige?

Najmanje što očekujemo od svakog povjesničara, pa i povjesničara književnosti, jest da nam ispriča bolju priču o nama samima, ljepšu vlastitu prošlost. Uz nju se podrazumijeva izvlačenje novih i dosad nepoznatih ličnosti i djela iz - šešira, najbolje remek-djela.

Stariji su zapamtili, primjerice, kako smo očekivali pojavu zabranjenih rukopisa nakon demokratskog preokreta. To! Ispostavilo se da takvih nije bilo, a možda nisu ni bili zabranjeni. Ruski primjer, genijalno utjelovljen u “Majstoru i Margariti”, i njenom autoru, Bulgakovu, pokazao se u hrvatskom slučaju nevažećim.

Nekima je, tada, palo napamet kako zajednice, da ne velim narodi, slijede pojedinačne zablude. “Velika očekivanja” i nadalje žive. Trajno se nešto očekuje od historičara, kao i od nas samih. No, pjesnik, znanstvenik i kritičar Krešimir Bagić (r. 1962) odbio je takva očekivanja već u Predgovoru “Uvodu u suvremenu hrvatsku književnost 1970.-2010.”.

Jasno je naglasio da je ravnopravna tema ove njegove knjige: “kontekst i tekst hrvatske književnosti od 1971. do 2010. godine”, podijeljen u četiri dekade, odnosno poglavlja. Vlastiti prikaz književnih djela ocijenio je kao “sumaran, fenomenski, (koji) ne teži iscrpnosti niti istančanoj interpretaciji nego izdvajanju i opisu bitnih pravaca razvoja”.

Dvije fotografije

Najbolje “Uvod” oivičuju uvodni fotoportreti i fotografije za pojedina poglavlja: za prvo, za 70-e, to je Savka Dabčević Kučar za govornicom mitinga na Trgu Republike, a za posljednje, četvrto poglavlje, dakle za 00-e godine, odnosno za razdoblje od 2000. do 2010., to su neboderi Blizanci (Twin Towers), odnosno Svjetski trgovinski centar u New Yorku, snimljen 11. rujna 2001. godine.

Prema tome, suvremena hrvatska književnost pisala se između hrvatskog nacionalizma 70-ih, kako je Hrvatsko proljeće “kvalificirala” vladajuća partijska nomenklatura, i terorizma 00-ih godina, kako je globalna nomenklatura nazvala aktualnu epohu. Dvije spomenute fotke povezuje još jedna činjenica. Naime, čistači, lift-boyevi i ostalo uslužno osoblje jednoga od Blizanaca - ili čak oba? - potjecalo je iz bivše Jugoslavije. (Podatak dugujem ondašnjim namještenicima J. P. Morgana.)

Sad, ne tvrdim da se bilo tko sa “Savkinog” mitinga u Zagrebu 1971. našao 2001. u napadnutom njujorškom neboderu, i da je tamo, ne daj bože, stradao. Ali, znam da je Bagić u ocrtanom vremenskom okviru zabilježio 297 pisaca, te je njihove bibliografije pridodao “Uvodu”. Samo dotični, jer neki su autori izostali, donijeli su na svjetlo dana korpus od barem nekoliko tisuća knjiga, koje Bagić smatra vrijednim daljnjeg samosnalaženja.

Bagićev obrat

Tko voli nek’ izvoli, ali neka ne očekuje od Bagića da će vrednovati prozno, dramsko i esejističko pismo čitavoga razdoblja, ili da će ga za ovu zgodu prevrednovati. Prvenstveni cilj bio mu je stvoriti društveno-politički i kulturalni kontekst svih tih, različitih pisama jedne male književnosti, koja je nakon državnog osamostaljenja postala još manja - više se ne pribraja većoj, ili barem brojnijoj, jugoslavenskoj ili jugoslavenskim književnostima.

Autora je, drugim riječima, zanimalo opisati svijet, ili oba svijeta, i obje države u kojima su hrvatski građani postojali proteklih 50-ak godina, stvarajući književna i, uopće, umjetnička djela. U tome je preskočio sugestiju “ab-ovo”, te nasljedovao predodžbe koje su nudili aktualni mediji, nadasve novinski, pa časopisni, TV i drugi. Upitat će ga tkogod: “U kakvoj su vezi Steven Jobs i Josip Sever; vjerojatno nisu ni znali jedan za drugog?” Ali, to i jest relacija, bolje korelacija koju je pisac odabrao, korelacija biznisa, tehnologije i pjesništva, pa zatim globalnog i lokalnog. S druge strane, to je i klackalica s kojom se poigravao. Sjeo je na njenom središtu da bi veliki svijet i mala zemlja ostali u ravnoteži, potrebnoj za knjigu.

U ne tako davnim povijestima hrvatske književnosti (Frangeš, Jelčić, Prosperov Novak) posvećivalo se malo pažnje izvanknjiževnim sadržajima, posebice sportu. Bagić je napravio obrat. Ali, pažnja, ne piše on povijest, “tek” uvod za nju! Ili nacrt za drugačiju historiju. Primjerice, u poglavlju o 00-im godinama čitavo je potpoglavlje naslovio: “Potrošnja kao stil, vimbldonski ponedjeljak, Janica i Blanka”, s portretima Kostelić, Vlašić i Ivaniševića, da bi im, već u idućem, pridodao portrete Austera, Houellebecqa i Franzena, te naslovnice knjiga Jergovića (Dvori od oraha), Baretića (Osmi povjerenik), Šimprage (Kavice Andreja Puplina), Glamuzine (Mesari), Pintarića (Divovski koraci) i Gulina (Nitko ne griješi ako šuti).

Ima li boljeg načina da se književnosti prizovu oni koji ignoriraju knjige? Nama, moljac-čitačima, razotkrio je očigledan a dosad ignoriran kontekst. I književnost i knjige s njime samo dobivaju. Oslanjajući se na sportsku, filmsku ili TV aktualnost Bagić je otvorio širu i prijazniju stazu do hrvatske književnosti, koja malo koga odbija, ali nije zanemario stručno “mrtvilo” i uzvišenost povjesnica s pretenzijom na kakvu-takvu vječnost.

Podsjetio nas je, istovremeno, da smo u ratnim i poratnim danima, u strahu i ponosu gubili logičke kriterije. Prešutno smo, a iz tzv. domovinskog interesa, podržavali nepouzdane i krivotvorene ideacije, za kojima je stajala vladajuća politika i njoj bliski mediji. Ratna propaganda, tada pod - mus: promidžba, pretvorila se u mirnodopsku nedokazivost. I slijepu općeprihvaćenost. A Bagić nam je zorno pokazao kako književnost i svijet sročeni od takvih, lažnih predodžbi postaju lažni i žalosno licemjerni.

Nijemi svjedoci

On piše: “Zanimljivo je i to da je 1998. godine Dinamo, koji je osnovan po završetku Drugog svjetskog rata, proslavio 95 godina postojanja, a 2011. - kada je Hajduk slavio svoj 100. rođendan - i Dinamo je obilježio (a što drugo?) 100. rođendan. Te matematičke akrobacije svjedoče o naknadnom izmišljanju povijesti i diskurzu koji činjenice ponekad rabi na doista originalan način” (105/6. str). Godine se “pumpalo” tako, po svoj prilici, što se za Dinamov nastanak računao klub čije je ime neko vrijeme nosio: Građanski. Sad svejedno, samu proslavu nisam ni primijetio, ali svejedno pripadam nijemim svjedocima, većini, i tako sam podržao ovaj čin protiv zdravog razuma.

Moglo bi se reći da Bagić u svome “Uvodu” više govori slikama nego riječima. Po uzoru na pouku predaka: svaka slika govori sedam jezika. Za primjer uzimam poglavlje posvećeno 70-ima. Ono sadrži fotoportrete Borgesa, Marquesa i Kundere, odnosno Vonneguta, Bulgakova i Kiša. Poeziju je oprimjerio pjesmama Milorada Stojevića, Dražena Mazura i Zvonka Makovića. A prozu - “jesu li borhesovci čitali Borgesa?” - obilježio naslovnicama Tribusona (Zavjera kartografa) i Čuića (Staljinova slika).

Jednostavni okvir

Slijedi još nizanka naslovnica Hit-biblioteke (Slamnig: Bolja polovica hrabrosti; Šoljan: Luka; Majdak: Stari dečki; Marinković: Zajednička kupka; Aralica: Psi u trgovištu). Te za poglavlje o drami, odnosno o političkoj groteski, plakati za predstave ili filmove “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” i “Kralj Gordogan”.

U potpoglavlju “Od Biafre do Azre” Bagić je reproducirao radove pripadnika spomenute slikarsko-kiparske skupine, plakate za dva filma (U gori raste zelen bor i Okupacija u 26 slika), te fotoportrete Azre, Haustora, Prljavog kazališta i Filma. Otvoreno i samosvjesno pozvao je čitaoca: “Vratimo se još jednom kontekstu, ali ovaj put umjetničkom, kulturnom i supkulturnom”.

Kontekst je za Bagića presudan kako bi se uhvatio bilo koga teksta, odnosno uzeo ga na ozbiljno čitanje. Kao da ga je i motivirao na izbor. Usput je rezimirao: “Nadam se da je ovaj kratki fenomenski prikaz ključnih događaja u trima književnim rodovima sedamdesetih dovoljno jasno naglasio različitost poetika i prikazivačkih politika”. Istu ovu rečenicu mogao je zabilježiti i na kraju cijele knjige. U sažetku, fenomenski pristup, ali i prikaz, na pozadini širokog i raznorodnog konteksta, dva su osnovna temelja koja njegovoj knjizi daju posebnost, živost i zanimljivost.

Krešimir Bagić napravio je ogroman posao, dajući jedan jednostavni okvir za drugačije čitanje hrvatske povijesti i hrvatske književnosti. To je “ram” koji potiče na listanje i čitanje. I na jednu drugačiju povijest književnosti, koja neće klonuti pred politikom, kao nogomet. Zablude su, ipak, pogubnije od neophodnih korekcija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. siječanj 2022 08:38