Nasilje povezano s nacionalnom i rasnom netrpeljivošću redovita je tema naslovnih stranica i crnih kronika, no kada je riječ o suvremenoj prozi kao da nije do kraja iskorištena njezina potentnost. Hrvatska je “angažirana” proza u posljednje vrijeme uglavnom fascinirana tamnim stranama kapitalizma, sumrakom političke i ine korupcije, odjecima rata i sl., dok se tematiziranje odnosa nacionalne manjine i većine i s njim povezanih stereotipa i predrasuda, kao i društvenih devijacija, pojavljuje tek kao povremeni motiv, manje kao glavna tema. Upravo zato treba istaknuti novi roman Zorana Pongrašića, pisca za djecu i odrasle koji kontinuirano objavljuje romane različitih tematskih i stilskih predznaka.
Obrnuta perspektiva
Čitajući njegove “Čistače”, roman u kojem se pozabavio odnosnom manjinske, romske zajednice i većinske hrvatske, čitavo sam vrijeme imala na umu kako je riječ o nekoj vrsti domaće inačice “Čefura, raus”, slovenskog, ali i regionalnog hita Gorana Vojnovića, samo što je perspektiva iz koje se pripovijeda ovdje obrnuta. Dok se Vojnović bavio “čefurima” iznutra, Pongrašić prevladavajuću vizuru smješta u većinsku zajednicu i njihov odnos prema hrvatskim “čefurima”. No, također se odlučuje za glavni lik mladića, tek kasnije svjesnog kako je njegov identitet zapravo dvostruki, kojeg životne i socijalne okolnosti u kojima nema puno mogućnosti i izlaza dovode u skupinu rasističkih nasilnika koji se na zagrebačkim ulicama obračunavaju s Romima. Njihovi su predvodnici sami “stupovi društva”, svećenik pedofil i policajac sadist, čime kritička oštrica romana zadire vrlo duboko i prestaje biti samo priča o nasilju među mladima, onome s rasnim predznakom. Podastirući vrlo šaroliku galeriju likova, ocrtavajući obiteljske backgrounde glavnih likova, mijenjajući pripovjedne perspektive, Pongrašiću uspijeva napisati dinamičan roman u kojem ne ulazi duboko u filozofiranje o uzrocima i posljedicama brutalnih užasa na ulicama, već pušta priču (i njezine pripovjedače) da govore sami, jer svakome normalnom tu je sve jasno i bez dodatnog dociranja.
Tračak nade
Premda “Čistači” nisu stilski savršen roman, već tipično pongrašićevski “razbarušen”, “ideja” s kojom je pisan iziskuju pozornost čitateljske i ine javnosti, a odluka da goruće teme društva koje se baziraju na rasnim predrasudama upakira u nepretenciozan tekst bez autorskog moraliziranja svakako zaslužuje dodatne bodove. Premda u skladu s temom na trenutke vrlo mučan i naturalistički brutalan, ovaj roman donosi i tračak (vjerojatno naivne) nade kako ljubav ipak ponekad može pobijediti mržnju, te kako čišćenje svijeta od zla treba započeti na nekim drugim adresama od onih na kojima to čine nasilnici opisani u ovome romanu.
plus 5 pitanja
U hrvatskoj literaturi rasizam je još uvijek tabu tema
Iznenadio me tematski skok u ovom romanu, ako ga usporedimo s ostalim koje ste pisali za odrasle. Vas?
Svojedobno sam prozvan piscem opće prakse jer mi ni jedna tema nije strana, iako najviše volim pisati o žensko-muškim odnosima. A priča o odnosu “bijelaca” prema Romima u našem glavnom gradu, dogodila se sama od sebe. Igrom slučaja prisustvovao sam tribini o položaju Roma u Europi, na kojoj je licemjerstvo frcalo na sve strane. Pomislio sam: Ma koga vi to... i odlučio ispričati kako to u realnosti izgleda.
Temom nasilja i nacionalne i rasne netrpeljivosti hrvatska se proza ne bavi koliko bi trebalo. Odlučili ste uzeti stvar u svoje ruke?
Da. Po drugi put. Naime, još 2005. napisao sam tinejdžerski roman “Vidi majmuna!” o rasizmu među mladima u Zagrebu. Kod publike je odlično prošao, ali u “službenim” se krugovima o tom romanu nije uopće govorilo. Što je po meni pokazatelj kako je rasizam u hrvatskoj literaturi još uvijek tabu tema.
Je li roman iziskivao neke istraživačke predradnje socijalnih skupina o kojima pišete?
Za razliku od “socijalne skupine” rasističkih nasilnika koja mi je iz naše svakodnevice i crne kronike i više nego dovoljno poznata, u dijelovima o “ciganima, Ciganima i Romima” želio sam naučiti više nego što sam znao. No, uglavnom su “istraživali” drugi, a ja sam se njihovim istraživanjima samo poslužio.
Očekujete li reakcije crkve zbog lika svećenika-pedofila i rasista?
Uopće ne. Iako je taj svećenik, Džizus, nesretan spoj obaju boleština, ni pedofilija ni rasizam nisu crkveni brend. Ima ih, nažalost, u svim društvenim slojevima… Uz to, ja sam nevjernik, pa me crkva ne bi trebala suviše ozbiljno shvaćati.
Zašto je dječak, brat glavnog lika, na kraju morao umrijeti?
Zbog ravnoteže.