"Superžena, za razliku od mnogo poznatijeg Supermana, ne posjeduje nikakve supermoći, ona nije heroj ni omiljeni lik iz filma ili stripa, ona je anonimna junakinja bez sexy trikoa i plašta, bez kriptonskog nasljeđa koja, doduše, ne spašava planet od izvanzemaljaca i čudovišta, ali je zato zadužena i odgovorna za sve ostalo. Ona ne treba ničiju pomoć jer sve može sama. Ona njeguje djecu, vodi brigu o kućanstvu - kuha, pere, sprema, brine o sobnim biljkama, vozi auto mehaničaru, a uz dodatni studij i stručnu edukaciju, radi puno radno vrijeme. Pa ipak, uza sve navedeno pronalazi vremena, energije i ljubavi za hobije, sport i prijatelje. Da, prava-pravcata superžena! Samo, koja je cijena? Odgovor je svima poznat, ali rješenje zna samo Artemida, grčka boginja lova i mjeseca. A kad se superžena i Artemida konačno udruže, nastaje priča o superženi, ženi koja svijet i stvarnost prilagođava sebi, uzdajući se ponajprije u svoju intuiciju i unutarnju snagu pa se puna samopouzdanja, odlučno i bez imalo straha suprotstavlja svima i svemu što stane na put njenom psiho-fizičkom zdravlju, sreći, osjećaju zadovoljstva i ispunjenosti. Nova superžena osjeća se zato slobodnom, uzimajući si slobode koje su joj potrebne, i to bez imalo stida ili grižnje savjesti, pokazujući da se sve prepreke mogu vješto odagnati", predočava nam autorica Petra Vujović ukratko okosnicu priča koje je ispripovijedala u svojoj zbirci kratkih priča "Dnevnik superžene", s kojom će zagrebačku publiku upoznati danas u 18 sati u Knjižnici Bogdana Ogrizovića. Autoricu i "Dnevnik superžene" predstavit će Sonja Švajhler, pravnica, influencerica, blogerica te suosnivačica portala supermame.hr poznata i po podcastu "Iskreno o majčinstvu", a riječ će potom dobiti i sama autorica, čija je junakinja "majka dvoje djece, predana supruga, profesorica zaljubljena u svoj posao te žena koja mijenja pravila igre, propituje poznate obrasce, donosi smjele odluke te preuzima stvari u svoje ruke".
Kroz avanture svoje protagonistice Vujović, priznaje, propituje ulogu žene u suvremenom društvu te progovara o temama poput starenja, ljepote, zdravlja, morala, izazova odgoja, majčinstva, promišlja definiciju "dobre" i "loše" djevojke, a ne izostavlja niti teme poput korona krize, karantene, politike, prava žena na pobačaj, pokreta i praksi unutar katoličke Crkve poput subotnjih klečanja i drugih aktualnih društvenih pojava.
"Priče na duhovit način prikazuju tipičnu obitelj te svakodnevicu u kontekstu suvremenog urbanog života sa svim njegovim izazovima, stavljajući uvijek ženu s njenim mnogobrojnim ulogama, koje nisu uvijek samorazumljive, u fokus", veli Vujović, dodajući da se iza ironije i humora "kriju vrlo teške teme, kompleksni odnosi, intima, strahovi i traume".
"Mislim da je katkad zdravije smijati se kroz suze, nego plakati bez imalo smijeha", ističe rođena Zagrepčanka, koja od 2010. godine živi i radi u Beču.
Superžena
U Beč se preselila nakon studija (na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je njemački i ukrajinski jezik i književnost). Po dolasku u novu zemlju, isprva je predavala njemački u integracijskim programima čiji su polaznici, objašnjava, nerijetko dolazili sa svih stana svijeta, od Perua, preko Afrike, Bliskog Istoka i Azije, ali i iz naše regije te Turske.
Zahvaljujući tome poslu naučila je, kaže, mnogo o raznim zemljama, običajima i kulturama, no njeno iskustvo nije bilo lišeno niti "teških, pa i opasnih i dramatičnih situacija uzrokovanih ponajprije posljedicama i traumama migrantske krize, ali i suvremenim problemima poput ovisnosti ili obiteljskog nasilja te zanemarivanja djece".
Sada je pak zaposlena u školi za učenike s posebnim potrebama te na Bečkoj pedagoškoj visokoj školi, a rad s djecom i mladima s posebnim potrebama upoznao ju je s "posve novim perspektivama i pogledom na život (odmak od ‘normale‘, ljepota nesavršenstva, kreativna sloboda i jednostavnost)", no i naveo na razmišljanje, prije svega o smislu njenog posla te škole kao sustava koji je "neinspirativan, ograničavajuć, zastario te baziran na ukazivanju na mane, nedostatke i greške".
Osim radu u školi te pisanju priča, jedno vrijeme posvetila je i pisanju te uređivanju "prvih austrijskih udžbenika njemačkog kao stranog jezika", a osim dinamičnog profesionalnog života pažnju joj zauzimaju i uloge supruge i majke dvoje tinejdžera, a zatim i ljubav prema knjigama, kao i trčanje i fitness.
"Igram sve navedene uloge, i još poneku. Ali mislim da dosta dobro balansiram jer odbijam biti žrtvom. Poznajem svoje granice i slušam svoje tijelo. Znam kada treba stati, povući se, ali i kad se treba izboriti za sebe. Dozvoljavam drugima da donesu vlastite odluke i preuzmu odgovornost", priča Vujović, koja je svjesna svih uloga i odgovornosti s kojima se žene u suvremenom društvu moraju nositi.
Od njih se, u mnogoćemu, uistinu očekuje da budu neka vrsta ‘superžene‘.
"Društvo je oduvijek bilo nemilosrdno prema ženama u svim njenim ulogama, a žena je naučila nositi se s mnogobrojnim odgovornostima jer u početku nije imala izbora, a kasnije je i sama povjerovala u priču o superženi koje može sve sama, koja na sebe preuzima, ne samo tradicionalni teret odgoja i brige kako o mužu tako i o kućanstvu, ali i financijama, rođendanima, kupovini, organizaciji putovanja te liječničkim terminima za cijelu obitelj, već i zahtjeve gradnje karijere. Povjerovala je u priču o ženi koja se usto i dodatno obrazuje i educira, pazi na figuru, trči i odlazi u teretanu, hrani se zdravo, izgleda sjajno, kuha fantastično, zna kako ukloniti tvrdokorne mrlje, promijeniti gumu na autu, popraviti perlicu suđa; čita knjige o odgoju, uči o uzgoju biološkog povrća i kompostiranju, reciklira...I dok je žena superžena, nitko drugi ne mora biti super - niti muž niti djeca niti šef", pripovijeda Vujnović te nastavlja:
"Jedini način da suvremena žena pomiri sve svoje obaveze jest da postavi jasne granice u svim smjerovima, prema djeci, suprugu, obitelji te na poslu, ali i da se ugleda na svog supruga i druge muške uzore pa preuzme određene obrasce ponašanja koji su se kroz povijest pokazali vrlo praktičnima i blagotvornima kao, primjerice, muška sposobnost da ‘nestanu‘ na sat-dva ili nakon posla odmore, pored obitelji i posla ipak nađu vremena za hobije, sport i druženje jer ono što ne stignu danas, najčešće ne stignu ni sutra, ali za sve postoji preksutra. Znam da su to stereotipi i da ni uloga muškarca više nije potpuno jasna te se mijenja, ali to su primjeri s kojima je većina nas vrlo vjerojatno odrastala i iz njih se može učiti. Suvremena žena mora prestati robovati sistemu i ispunjavati tuđa očekivanja, nekad je to bilo selo, danas su to socijalne mreže. Žena se mora osloboditi strahova da nije dovoljno dobra i početi uživati u životu."
Podrška prijatelja
Neke žene sa svojim mislima, stresom svakodnevice, očekivanjima okoline i drugim izazovima suvremenog života lakše se nose kada o njima pišu. Za Vujović pisanje je način raščlanjivanja i razumijevanja stvarnosti, obračun sa svijetom i samom sobom, potraga za smislom, misaoni eksperiment, igra, provokacija, želja da prošlosti da novu šansu i tako promijeni tijek budućnosti.
"Ne mogu pisati o stvarima koje me se ne tiču, pišem uglavnom o stvarima koje u meni izazivaju nemir, strah ili nelagodu, dajem im novo značenje, oduzimajući im tako moć nada mnom", objašnjava.
Pisala je, veli, oduvijek. Prvu priču napisala je u trećem razredu osnovne škole. Pokazala ju je učiteljici, no ona za njen prvi književni pokušaj nije pokazala osobit interes. No, to je nije obeshrabrilo, a prije nekoliko godina želja da nešto napiše sve ju je češće okupirala.
"Jedan prijatelj predložio mi je tada da pišem blogove, a kako bi me ‘natjerao‘ da se pokrenem, izradio mi je internetsku stranicu - i tako je sve krenulo. Knjigu sam počela pisati nešto prije koronakrize, a završila prije godinu-dvije. Pronaći vremena za pisanje bilo je izazovno jer su tada djeca bila manja pa sam pisala u metrou, dok kuham, dok djeca gledaju TV, u pauzi ili navečer kad svi legnu. Objavljivanje knjige dugo sam doživljavala kao nemoguću misiju, bila sam potpuno obeshrabrena i čak sam odlučila odustati, no jedna divna prijateljica nije mi to dozvolila. Godinu me dana pokušavala motivirati da opet probam. Na kraju je pronašla otvoren natječaj za kratku priču izdavačke kuće Nova Poetika i poslala mi link u poruci s mnogo emotikona. Odbiti ili ignorirati je bilo bi okrutno, a i nepristojno, pa sam još tri mjeseca uređivala tekstove kako bi ispunili uvjete natječaja, a potom i poslala rukopis i potpuno zaboravila na to. Kad sam nekoliko mjeseci kasnije iz dosade posjetila stranicu izdavača, pronašla sam svoje ime među odabranim autorima i prvo pomislila da je greška; toliko mi je to bilo nevjerojatno", podijelila je ova ‘superžena‘ koja, podsjetimo, već petnaest godina piše, živi i djeluje u Austriji.
Kako je ‘superženama‘ u Austriji i koliko je njihova pozicija slična onoj u kojoj se nalazi njen hrvatski pandan, pitali smo je stoga.
Usporediti njihove pozicije joj je, kaže, teško jer već godinama ne živi u Hrvatskoj. Ipak, održava bliske kontakte, često dolazi u posjetu i mnogo čita pa kada bi se, kaže, usudila napraviti usporedbu, rekla bi da je ‘superženama‘ u Austriji ipak lakše.
"Sustav je tako osmišljen da je moguće pronaći vremena za sebe – postoje cjelodnevne škole, javni prijevoz brz je i efikasan, država financijski potpomaže obitelji s djecom, mlade obitelji mogu se prijaviti za gradske stanove koji su mnogo jeftiniji od privatnih. Zbog svega navedenog, mnogi Bečani ne posjeduju ni auto ni stan. Grad nudi mnoštvo prilika za rekreaciju i odmor, bogat kulturni i program za djecu. Kada se sve to uzme u obzir, na ženi je katkad ipak manji teret i zato možda može bolje raspolagati vremenom. Jednako tako, mislim da mnoge žene u Austriji imaju drugačije slobode, iako je Austrija prilično tradicionalna zemlja. Čini mi se da u manjoj mjeri ‘polažu račune‘, kao i da se sve manje stvari podrazumijeva. Žene mi djeluju emancipirano, a u starijoj dobi osviješteno i vitalno, dosta brinu o sebi - redovno treniraju, planinare, druže se ili putuju. To je, naravno, opet generalizacija, ono što mogu reći na osnovi osobnog iskustva te zapažanja u svojoj okolini. Meni osobno u svakom je slučaju lakše biti ‘superžena‘ u Beču jer je ovdje lakše ‘posložiti stvari‘, organizirati se, stići od točke a do točke b. Također, osjećam manju osudu i čini mi se da se ljudi u Beču manje ‘petljaju‘ u živote i odluke drugih, mnogo su više individualisti", razlaže Vujović.
Teškoće ipak nije moguće izbjeći u potpunosti. Na neke, svojstvene iskustvu migriranja, naišla je tek što se doselila u Beč. Dok Hrvatska još nije bila članica EU bilo joj je, smatra, teže zbog vize i posla, ali većih problema nije imala niti tada jer se, naglašava, silno željela dokazati.
"Radila sam u multikulturalnom okruženju u kojem je najmanje bilo Austrijanaca i tu su vrijedila druga pravila. Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, ali uklopila sam se i bila prilično uspješna. Međutim, nisam bila sretna. Željela sam raditi kao profesorica u državnoj školi, ali to u početku nije bilo moguće jer mi je nedostajao drugi predmet, budući da ukrajinski to u Austriji nije. Ali, bila sam uporna i nisam dozvolila da me sistem diskriminira. Kad je Hrvatska ušla u EU dokazala sam da kao državljanka EU imam pravo u Austriji raditi kao profesorica. Nakon duge bitke to sam pravo i ostvarila. Od 2017. radim na državnoj školi u većinski austrijskom okruženju i osjećam se prihvaćenom. Bila sam strankinja i to nisam mogla prikriti, iako sam ponekad poželjela da mogu. Ali, na to što sam strankinja odbijala sam gledati negativno. Činjenicu da sam drugačija pretvorila sam u prednost, nudeći drugačija iskustva, ali i poglede na mnoge bitne stvari te sam primijetila da mnogi to cijene i smatraju simpatičnim. Pomoglo je i to što tako dobro govorim njemački, što sam otvorena te poštujem sredinu u koju sam došla. Tako sam izgradila nova prijateljstva i kontakte koji su mi kasnije pomogli u osobnom, ali i poslovnom životu. Ranije nisam željela javno kritizirati austrijsko društvo i politiku, bila sam oprezna, ali što se više osjećam dijelom austrijskog društva, postajem i kritičnija prema njemu. S vremenom je Beč postao moj dom, grad po mojoj mjeri u kojem sam uz mnogo truda, odricanja, upornosti ali i ljubavi izgradila život kakav sam željela", zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....