"O važnosti doze rječito govori neobičan slučaj renesansnog kipara Benvenuta Cellinija. Cellini, u umjetnosti dostojan suparnik Michelangelu, imao je vrlo neobuzdanu narav. Bio je jednako poznat po svojoj umjetnosti kao i po bludu i tučnjavama te se govorilo da jednako uživa ubijati ljude kao i izrađivati skulpture. Zbog takvog je života do 29. godine već bolovao od sifilisa, s razvijenim vezikularnim osipom nazvanim 'sifilitične boginje'. U to se vrijeme sifilis liječio živom, no Cellini ju je odbio uzimati kao da je znao da je toksična. Kako se nije liječio, sifilis je napredovao u treću fazu - kada je zahvaćen mozak - te se nagađalo da je imao simptome mentalne neravnoteže. Imao je grandiozne planove, upustio se u vrtoglavo...