Kada je krajem devedesetih na zidovima stana svog „novog prijatelja“ s kojim se počeo potajno sastajati po minhenskim hotelima ugledao djela francuskih impresionista, njemačkih ekspresionista i nizozemskih starih majstora, ugledni američki povjesničar odmah je shvatio da mu očito još puno toga taj stari nacist nije rekao, a teško da će i reći. No sve što je čuo, više mu je nego dovoljno da jednog dana ispriča svijetu priču o jednom tajnom svijetu koji je postojao za vrijeme, ali godinama i godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata.
„On spada u pet najvećih pljačkaša umjetnina svih vremena. Bio je vješt lažov, prevarant i spletkar“, piše Jonathan Petropoulos o jednom od glavnih nacističkih dilera umjetnina, Bruni Lohseu, u svojoj novoj knjizi koja je izašla ovih dana u izdanju Yale University Pressa i štivo je koje se čita poput kakvog krimića.
Tome pridonosi dakako i to što je autor osobno poznavao čovjeka o čijem liku i djelu piše i s kojim se sastajao gotovo punih deset godina, sve do njegove smrti. A Petropoulos, koji se inače slovi za najvećeg eksperta za umjetičko blago oteto za vrijeme Hitlerove vladavine, imao je šta i čuti od nekadašnjeg dilera Hermanna Göringa. Bruno Lohse vrlo ga je brzo pridobio svojim ratnim pričama do te mjere da su se, kako priznaje autor, na kraju i sprijateljili. Vrlo nezahvalna pozicija za jednog od najpoznatijih lovaca na nacistički umjetnički plijen. Petropoulosu je možda upravo zbog toga trebalo gotovo 20 godina da napiše ovu knjigu koja je na neki način i Lohseova biografija, ne umanjujući i ne opravdavajući niti u jednom trenutku zločine koje je ovaj počinio i za koje na koncu nikada nije osuđen.
U pisanju knjige pomogao mu je i materijal koji mu je ostavio nekadašnji nacistički časnik, kutija sa starim fotografijama i uspomenama, kada je umro 2007. godine u 96. godini. Autor nekoliko važnih naslova o umjetnosti u Trećem Reichu, uključujući „Faustovsku pogodbu: Svijet umjetnosti u nacističkoj Njemačkoj“, prodro je u svojoj novoj knjizi koju je naslovio „Göringov čovjek u Parizu: Priča o nacističkom pljačkašu umjetnina i njegovom svijetu“ duboko u Lohseov svijet, u, kako piše New York Times, uznemirujući, ali intrigantni kozmos ostarjelih nacista nostalgičnih za "dobrim starim vremenima", svijet „kaffee und kuchen-a“ u luksuznim hotelima, tajnih zaklada u Lihtenštajnu i trezora u švicarskim bankama punim ukradenim umjetninama.
"Papirnati tragovi za ove pljačkaše umjetnina, kao i za većinu drugorazrednih ličnosti u nacističkoj Njemačkoj, uglavnom su presušili nakon njihovih ispitivanja i de-nacifikacije krajem 40-ih", piše Petropoulos. "Usmena povijest koju su nudili Lohse i drugi stari nacisti pružala je jedan od rijetkih načina za rekonstrukciju poslijeratnog djelovanja ovog društva."
Petropoulos u uvodu jasno kaže da se nije namjeravao sprijateljiti s Lohseom no priznaje da je ubrzo pao na njegove čari i počeo uživati u njihovim susretima, često uz juhu s knedlama od jetre. "Uvijek sam se trudio držati određenu distancu no uvijek je postojao element igre", rekao je Petropoulos u jednom intervjuu. "Ta je igra s vremenom postala malo poletnija, malo više poput uhvatite me ako možete. Mislim da mu je u određenom trenutku postalo ugodnije, postao je sigurniji. Ne znam koliko se otvorio sa mnom, ali uvijek sam dobivao male komadiće od njega." Iz knjige pak proizlazi da sam Petropoulos nije siguran je li se možda i previše približio Lohseu. Dok u uvodu piše: "Za mene su naši sastanci bili strogo misije utvrđivanja činjenica. Ne želim ostavljati dojam da sam se sprijateljio s njim ili na bilo koji način čini da zataškavam njegova djela", u epilogu zaključuje: "Da, Bruno je bio vrsta prijatelja, a to je problematično za povjesničara Trećeg Reicha".
No bez obzira na prirodu njihova odnosa i moguće autorove probleme koje je on mogao izazvati, a bilo ih je, ova knjiga pruža pogled ne samo u Lohseov život nego preko njega istražuje i mrežu trgovaca umjetninama, kolekcionara i kustosa muzeja povezanih s nacističkom pljačkom, kako za vrijeme, tako i nakon rata. Knjiga detaljno opisuje kako je visoki, mladi i atletski građeni SS-ovac, koji je tečno govorio francuski i s doktoratom iz povijesti umjetnosti, živeći luksuznim životom u Parizu, organizirao za Göringa izložbeo pljačkane umjetnosti i pomogao mu da uzme više od 700 slika preko ERR-a (Einsatzstab Reichsleiter Rosenberg) dok je mnoge druge stekao iz drugih sumnjivih izvora. Lohse je pronašao mnoge skrivene zbirke umjetnina Židova koji su pobjegli ili su deportirani a sudjelovao je i u prepadima kako bi im se oduzele njihove umjetnine. Göringa je, prema pisanju autora, upoznao tijekom jednog od posjeta umjetničkoj galeriji Jeu de Paume u Parizu, gdje je Reichsmarschall ispijajući pjenušac birao opljačkane slike od francuskih Židova. Zatim bi umjetnine Göringovim privatnim vlakom prevezli na njegovo imanje izvan Berlina. Postavši Göringov pariški diler Lohse je nadzirao operacije u Jeu de Paume, gdje su nacisti čuvali djela koja je Židovima oduzeozloglasni ERR. A kao i mnogi ključni nacistički pljačkaši, Lohse je izbjegao osudu nakon Drugog svjetskog rata, iako je nekoliko godina proveo u zatvoru, u Nürnbergu i u Francuskoj.
Nakon puštanja na slobodu 1950. godine, živeći u Münchenu, postao je dio mračne mreže bivših nacista koji su se nastavili baviti trgovinom umjetninama, od Njemačke i Švicarske sve do SAD-a, mimo svih zakona i pozornosti javnosti. Njegov je minhenski krug obuhvaćao Göringovu kćer Eddu i bivšu tajnicu Giselu Limberger. Kako je izbjegao kaznu za ratne zločine, ostaje do danas tajna, ali navodno je imao važne saveznike uključujući i neke ljude iz američkog Odreda za baštinu.
Lohse je ostao odan Göringu, tvrdi autor, do kraja života. Njegove dragocjene uspomene uključivale su člansku iskaznicu nacističke stranke i Göringovo pismo napisano u Nürnbergu u kojem svjedoči da je više puta tražio da bude oslobođen svojih dužnosti u Parizu i da se vrati na front. Budući da je potpisano Göringovom rukom pred kraj njegovog života, postao je "sveta relikvija" za Lohsea, piše Petropoulos. Gotovo svakodnevno, ostarjeli nacistički pljačkaš umjetnina, tvrdi autor, prisjećao se vremena koje je smatrao vrhuncem svoje karijere. No, jedno pitanje na koje još uvijek nema odgovora jest koliko je umjetnina opljačkao. Petropoulos izražava sumnju da je Lohse ipak zadržao za sebe neka djela koja je nabavio za Göringa.
Dodatak knjige navodi 47 djela koja su bila u posjedu Lohsea kad je umro ili su prodana neposredno prije njegove smrti - među njima su slike Lucasa Cranacha, Camille Corot, Pierre-Augustea Renoira i Jana Brueghela. Istraživanje porijekla ovih djela nikada nije objavljeno, navodi The Art Newspaper, a pripala su mnogim Lohseovim nasljednicima ili su diskretno prodana.
Petropoulos je dobro upućen i u zbivanja na području bivše Jugoslavije, a bio je involviran i u razotkrivanje misterija Ante Topića Mimare. Upravo je Petropoulos bio taj koji je nadgledao istraživanje Konstantina Akinshe u kojem se tvrdi da je Mimara prijevarom uzeo 166 umjetnina nakon Drugog svjetskog rata iz Central Collecting Pointa u Munchenu. U intervju za Jutarnji list prije nekoliko godina rekao nam je i svoje mišljenje o kontroverznom hrvatskom kolekcionaru: "Mimara je zasigurno bio zaštitnik umjetnosti, ali dokazi kojima raspolažem navode da je bio isto tako i lopov. Netko može biti oboje".