29. je listopada 2012. godine i New York udara uragan Sandy. Dok grad obuzima panika, Marissi naviru sjećanja na nikad prežaljenu prijateljicu Arielle čiju je sudbinu, osam godina prije, zapečatio tsunami. Na površinu isplivali duhovi prošlosti Marissu će prisiliti da se suoči s preplavljujućim osjećajima. No, hoće li je valovi tuge i krivnje do kraja potopiti ili svojom silinom iscijeliti?
Kako sve dublje uranja u priču debitantskog romana harvardske profesorice Tare Menon te ponire u Marissine unutarnje borbe, čitatelju se nameću pitanja o kojima nerado razmišljamo, poput onih o suočavanju s gubitkom i boli, ali i otkrivaju nedovoljno istražena blaga istinskog prijateljstva.
U povodu njenog dolaska u Zagreb, autoricu knjige "Pod morem" (Stilus) pitali smo zašto je odlučila pisati upravo o ženskom prijateljstvu te kako je izgledalo temeljito istraživanje koje je prethodilo pisanju. Za Jutarnji list Menon je opisala i svoj odnos s oceanom te susrete s preživjelima prirodnih katastrofa o kojima piše.
U zahvalama na kraju knjige govorite o iscrpnom istraživanju koje ste proveli za ovaj roman, a koje uključuje meteorološka izvješća, novinske članke o tsunamiju i uraganu Sandy, dokumentarce o kišnim šumama, knjige o invazivnim vrstama itd., kao i putovanja na Tajland te priče preživjelih. Koji su bili najveći izazovi s kojima ste se susreli istražujući i pišući knjigu?
- Na ovo pitanje imam dva odgovora. Prvo, a to bi neke čitatelje moglo iznenaditi, prije nego što sam dovršila ovaj roman nikada nisam ronila s bocama i do danas nikada nisam uživo vidjela mantu (divovska raža). Unatoč tome, bila sam odlučna u svojoj namjeri da točno zabilježim iskustvo bivanja u dubinama s tim stvorenjima i znala sam da zato moram biti pedantna u svom istraživanju. Provodila sam sate i sate gledajući snimke ponašanja manti. Gledala sam sve što sam mogla pronaći, od skupo produciranih dokumentaraca do nekvalitetnih videa koje su snimili ronioci amateri. Mante su veličanstveno lijepe, posebno u načinu na koji se kreću, i bio je izazov prenijeti njihovu veličanstvenost na stranicu.
Možda još izazovnije bilo je pokušati dočarati iskustvo tsunamija. Kako bih napisala scenu u kojoj protagonisticu zahvaćaju uzastopni valovi, čitala sam intervjue i svjedočanstva preživjelih. Mnogi od njih su, i ne znajući, za opisivanje tog iskustva koristili sličan jezik: bilo je to kao da ste u perilici rublja punoj čavala, rekli su. Pravi tsunami samo je kratka scena u knjizi - pokrivena na samo dvije stranice - ali napisala sam mnogo, mnogo verzija dok nisam postala zadovoljna svojim pokušajem pisanja o ovom, naizgled neopisivom iskustvu.
Možete li podijeliti neki detalj ili anegdotu s putovanja na Tajland; nešto što vam je ostalo u pamćenju, što je imalo stvarni utjecaj na vas?
- Na svakom putovanju na Tajland bila sam impresionirana izvanrednom ljepotom svijeta prirode. Postoji nešto nadrealno u tome da izađete u prirodu i vidite, ne samo leptire, kljunorošce i orlove, već i majmune i varane koji su duži nego što sam ja visoka. Koliko god život iznad zemlje na Tajlandu bio lijep, uvijek sam radije vrijeme provodila u moru. Kad sam tamo, moj idealni raspored izgleda ovako: buđenje, plivanje, doručak, plivanje, ručak, plivanje, večera, plivanje. Neka spektakularna stvorenja vidjela sam dok sam ronila - murinke, napuhače, morske kornjače, morske pse leoparde, crnovrhe grebenske morske pse. Ali specifičan prizor koji mi ostaje u sjećanju, a koji je vrlo daleko od idiličnog svijeta prirode koji sam upravo opisala, odnosi se na komunikaciju muških turista s tajlandskim seksualnim radnicama u baru. Imala sam otprilike 13 godina kada sam tome prvi put svjedočila i sjećam se da sam bila šokirana kada sam vidjela koliko su te djevojke mlade te koliko su se te transakcije otvoreno odvijale.
Jeste li žrtve tajlandskog tsunamija iz 2004. i uragana Sandy upoznali uživo? Ako jeste, kako pamtite ta iskustva i kako su ona utjecala na našu priču?
- Nisam vodila formalne intervjue sa žrtvama tih prirodnih katastrofa, no s obje sam skupine imala blisko, osobno iskustvo.
Godine 2004., kada se dogodio tsunami, bila sam tinejdžerica i živjela sam u Singapuru. Bio je Sveti Stjepan, usred božićnih praznika, kada bismo moja obitelj i ja obično bili na odmoru na Tajlandu. Iz nekog razloga, kojeg se ne sjećam, te godine nismo bili. Tsunami je ubio četvrt milijuna ljudi; ljudi u mojoj školi izgubili su brata ili sestru, roditelja. Nakon toga, moja je škola prikupila značajna sredstva za Banda Aceh (jedno od najteže pogođenih područja), uključujući košarkašku utakmicu kojom je postavljen svjetski rekord i na kojoj sam i ja igrala. Sudjelovala su i dvojica dječaka koji su preživjeli tsunami. Oba dječaka - zvali su se Agung i Doni - s nama su razgovarali o gubitku nekoliko članova uže obitelji. Njihove priče promijenile su način na koji sam razmišljala o 26. prosincu 2004., koji sam dotad percipirala samo kroz vijesti.
Osam godina kasnije, kada je udario uragan Sandy, bila sam na diplomskom studiju Njujorškog sveučilišta (NYU). Sklonila sam se kod kuće, na Upper West Sideu; nikada nismo ostali bez struje, škola je bila otkazana i bili smo maksimalno namireni. Osjećala sam se kao na praznik. Nakon toga, volontirala sam u Kineskoj četvrti dijeleći osnovne potrepštine (baterije, konzerviranu hranu, flaširanu vodu) stanovnicima koji su živjeli na gornjim katovima NYCHA-ovih zgrada (eng. New York City Housing Authority). Šokirala me razlika između života bez struje u jednom dijelu grada (eng. downtown) i brunch zabave u drugom (eng. uptown) te sam se zatekla kako razmišljam o nejednakosti u odgovorima (i materijalnim i emocionalnim) na krize diljem svijeta.
Kako se rodila početna ideja koju ste razvili kroz ovu knjigu?
- Kad sam bila tinejdžerica u Singapuru, jedna od mojih najbližih prijateljica izgubila je jednu od svojih najboljih prijateljica. Bila je to iznenadna smrt. Nikada nisam upoznala djevojku koja je umrla, ali srce mi se slamalo gledajući prijateljicu kako se bori s gubitkom. Ubrzo sam shvatila da za određene vrste tuge - za gubitak roditelja, bake ili djeda te brata ili sestre - postoji određeni scenarij, ali za žalovanje zbog gubitka prijatelja nisu postojali jasni parametri. Osim toga, kulturoloških prikaza takvog gubitka i nije bilo. Činilo se da ljudi misle da je to nešto nakon čega se može, možda čak i treba, relativno brzo krenuti dalje. To mi je bilo čudno. Roman sam napisala dijelom i zato što sam htjela ozbiljno shvatiti ideju da tuga za prijateljem može biti i razorna i dugotrajna.
U zahvalama ste jasno konstatirali da su Arielle i Marissa samo fiktivni likovi, no navodite niz ljudi čije vam je prijateljstvo, na sličan način, obogatilo život. Što za vas predstavljaju prijateljstva i ženska solidarnost? Prijateljstvo ste učinili središnjom temom i time pokazali da je ono za naše živote od iznimne važnosti. Kako ste se za to odlučili? U književnosti, a možda i u životu, romantični odnosi i obiteljska povezanost često zasjenjuju prijateljstvo.
- Moja prijateljstva, posebno sa ženama, neki su od najozbiljnijih odnosa u mom životu. Ali otkrila sam da društvo dosljedno podcjenjuje prijateljstva - mnogi ljudi prijateljstva doživljavaju kao bonus ili dodatne odnose, nešto što dodajemo ‘glavnim‘ odnosima u svom životu. Mislim da većina ljudi zapravo ne doživljava prijateljstvo na taj način. Također sam otkrila da se mnoga fiktivna ženska prijateljstva temelje na natjecanju, gotovo do razine okrutnosti. Željela sam pisati o prijateljstvu koje je u osnovi podržavajuće, puno ljubavi i puno radosti. Time ne želim sugerirati da u odnosu Arielle i Marisse nema napetosti - ima! Svađaju se i dure kao i sve prijateljice, ali natjecanje nije pokretačka snaga njihova odnosa. Željela sam napisati nešto što se čini vjernijim običnom, a opet dubokom, ženskom prijateljstvu; onakvom kakvo sam imala i još uvijek imam, onakvom kakvo većina žena ima.
U knjizi istražujete teme vezane uz vrijednost prijateljstva i dugoročnu traumu nakon strašnog gubitka, no roman "Pod morem" bi se mogao opisati i kao knjiga zahvalnosti na prirodi i oceanu. Jeste li i vi, kao vaša protagonistkinja, odrasli okruženi oceanom i životinjama? Kako biste opisali svoj odnos s oceanom i prirodom općenito? Imate li konfliktne emocije prema prirodi koja je, barem iz ljudskog iskustva, istodobno hranjiva i nasilna?
- Moje je djetinjstvo bilo iznimno sretno. Odrasla sam u Singapuru i išla u školu koja nas je vodila na putovanja u susjedne zemlje; uključujući Maleziju, Indoneziju, Tajland i Australiju. Mnoga od tih putovanja uključivala su vrijeme na plažama i ronjenje na koraljnim grebenima. Otkad sam prvi put zaronila, potpuno sam se zaljubila u more i morski život. Da je do mene, svaki dan bih provodila sate u oceanu. Kad god se ukaže prilika, vraćam se tim plažama. Ali moja je ljubav, također, pomiješana sa strahom i poštovanjem - kao što kažete, ocean može biti hranjiv, ali može biti i nasilan i smrtonosan. Mislim da je važno da na umu imamo oba aspekta.
Tijekom jednog njihova razgovora, Arielle i Marissa se referiraju na nepenthe, izmišljeni lijek za tugu, lijek zaborava, koji se spominje u Homerovoj "Odiseji". Da je vama dostupan, biste li posegnuli za njim? Biste li željeli zaboraviti?
- Ne bih.
Marisa se nosi s dubokom tugom, osjećajem krivnje i traumom. Preplavljena emocijama i sjećanjima te opterećena psihološkim mehanizmima koji joj pomažu da se nosi s tragedijom, jedva glavu uspijeva držati "iznad vode". Spomenute prirodne katastrofe, tsunami i uragan, predstavljaju silinu svjesnog i podsvjesnog emocionalnog tereta. Što ste, pišući knjigu, naučili o nošenju s teškim emocijama i traumom?
- U dijelovima romana koji se odvijaju u New Yorku, osam godina nakon smrti prijateljice, Marissa se, da se nadovežem na vašu metaforu, bori da ispliva na površinu. Bori se s težinom svojih emocija. Da bih mogla pisati ovu knjigu, pročitala sam ono što se ponekad naziva literaturom tuge, ili barem engleska i američka djela koja se bave tom emocijom. Čitala sam poeziju Alfreda Lorda Tennysona, Thomasa Hardyja, W. H. Audena i Emily Dickinson, memoare C. S. Lewisa, Joan Didion i Helen MacDonald te mnoge romane. Ono što sam naučila jest kako se pisci svih vrsta muče pokušavajući izraziti svoju tugu riječima i kako vrlo često, koliko se god trudili, otkriju da ih je jezik iznevjerio, ali i da to nije razlog da prestanu pokušavati.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....