‘Tijekom života gubiš prijatelje, tvoje te tijelo izdaje... Svjesnost o starenju mijenja pogled na smrt‘

Nizozemski pisac Sander Kollaard doputovao je u Zagreb kako bi predstavio knjigu po kojoj je domaćoj publici poznat. Riječ je o romanu ‘Iz života jednog psa‘, koji je objavljen u izdanju Naklade Ljevak. Bio je to idealan povod da sa Sanderom razgovaramo o knjizi, ali i o smrti. Jer, stranice romana pune su smrti - glavni junak radi u hospiciju i njome je okružen, no postane je na neki način zaista svjestan kad otkrije da njegov pas boluje od neizlječive bolesti. I ta smrt koja je iza ugla ga ‘udari‘ više nego ona kojom je svakoga dana okružen.

Zanimljivost romana je u tome što se bavi svega jednim danom u životu čovjeka. Ta 24 sata su čitateljima dovoljna da otkriju mnogo toga.

- Jedan američki pisac rekao je da je zadatak književnika pisati o svakodnevici i činiti je lijepom. To me inspiriralo. U svakodnevici vidim mnogo toga zanimljivog. Promatram ljude oko sebe, neprestano - ono što rade, kako to rade, čitam im s lica kako su. To mi daje ideje. Mnogo je toga u običnim trenucima, za koje mi se čini da im ne pridajemo dovoljno pažnje. Ako im posvetimo više pozornosti, shvatit ćemo da su veći i važniji nego nam se činilo. Mislim da je to primjenjivo na bilo koji aspekt života - kaže nam Sander.

Saner Kollaard

Lana Durdek/Cropix

Njegov junak iz romana, Henk, živi prilično osamljen život. Radi kao medicinski brat i jedino što na svijetu ima je njegov pas Zloćko. Henk ima slobodan dan, pa ga njih dvojica provode u prirodi. I premda je roman u srži tužan, publika ga nije doživjela kao samo takvog.

- Mnogi su govorili da su oduševljeni, iako knjiga nije baš neka sretna. Događa se tamo puno lošeg, ali mislim da su reagirali na činjenicu da je junak posve zaljubljen u život, unatoč svemu tužnom. Ta ljubav je ono što su ljudi zavoljeli. Iskreno, ovo je knjiga koju sam najbrže napisao, za neka tri mjeseca. No, pisanje je težak posao. Ne postoji neka muza koja me vodi, nemam neki veliki plan. Pojave se male ideje i ja ih pretvorim u knjigu - kaže nam Sander.

Koliko ima njega u Hanku, zanimalo nas je. Vječno pitanje koje zanima čitatelje - koliko ima, ako išta, u junaku njegova stvoritelja?

- Dosta. Ne da je on ja, jer nije, ali sam uzeo iz sebe, svog znanja i životnih iskustava, mnogo toga - objašnjava Sander.

Njegov junak, suočen s neminovnom smrću svog psa, postaje svjestan malih, sretnih trenutaka koje dijele. Bismo li bili sretniji i više cijenili svakodnevicu da smo svjesni koliko nam je blizu kraj? Svakako nam se bliži, toga smo svjesni, no ta činjenica nekako ne utječe previše na naše dane...

Saner u razgovoru s novinarkom Jutarnjeg lista

Lana Durdek/Cropix

- Ne znam zapravo. Ako shvaćaš da je život dragocjen, onda ga više voliš. Tijekom života gubiš prijatelje, tvoje te tijelo izdaje, događaju se stvari koje nisu lijepe i to je jednostavno tako. No, nastojim koristiti promišljanje o smrti kako bih ispunio život dobrim stvarima, koje me raduju. Mislim da svjesnost o starenju mijenja pogled na smrt. Kad sam imao 13 godina i mislio o njoj, nije mi puno značila, bila je vrlo apstraktna. Sada je druga stvar. Nakon prve smrti bliske osobe, ona više nije bila teoretska mogućnost, nego je postala stvarnost. Mislim da je to prirodni proces. Spoznaja da ćeš umrijeti navodi te da cijeniš svaki dan - ističe.

Pošto on i supruga dom dijele s dvije mačke i psom, a cijeli je život imao ljubimce, zanimalo nas je koliko je teško bilo pisati o vlasniku koji se suočava s lošom dijagnozom svojeg ljubimca. U vrijeme kada je pisao ovaj roman imao je psa koji je tada bio živ i zdrav. Kasnije je preminuo nakon problema s bubrezima. Bilo je to mučno iskustvo, priznaje.

- Tijekom života sam izgubio neke ljubimce, pa sam znao što čeka mog junaka. Inače kad pišem znam se i smijati i plakati. Ovdje sam plakao. I znate, nije to loše. Kad god se isplačemo, bolje nam je. Mislim da tuga nije negativna emocija. Ona je znak da si izgubio nešto što ti je drago, ali je znak da si mario i volio. Tuga je intimna i vezana je za sreću, zapravo. Osjećati je dovede do toga da ti je bolje i ima nešto utješno u toj emociji - priča nam i najavljuje kako mu u studenom izlazi zbirka priča o tuzi. A Henk? Nije da će ga zanemariti. Planira mu se jednog dana vratiti i napisati još jedan roman o njegovom danu. S vremenskim odmakom od Hanka kojeg smo upoznali.

Dva dana provodi sa zagrebačkom publikom i ne skriva koliko voli komunicirati s čitateljima. Još uvijek, a iza njega je devet objavljenih knjiga, ga oduševi činjenica da je netko pročitao ono što je napisao i da mu se svidjelo.

- Mislim da je pola posla na čitatelju. Ja napišem, da, ali on dovrši knjigu i napravi neku svoju verziju priče. Mislim da je to smisao umjetnosti: ona je komunikacija, ona je dvosmjerna - zaključuje Sander.