Novi roman Slobodana Tišme "Život pesnika - political nigredo" (Nojzec, 2022.), dosad je najprijemčivija proza ovog autora u njegovoj dosadašnjoj književnoj karijeri, što i nije posebno iznenađenje jer se radi više-manje o klasičnom autobiografsko-autofikcijskom tekstu u kojem je - kako veli sam autor - stupanj izmišljenog sveden na minimum. To je možda dobra vijesti za čitatelje koji se ježe već na samu pomisao da bi neki tekst mogao u sebi nositi nešto "eksperimentalno" ili "hermetično" i kojima je strano sve što se udaljava od jednostavnosti i pravocrtnosti. No postoji li uopće čitatelj koji će tek tako - slučajno - posegnuti za Tišminom knjigom? Možda i postoji, ali u Srbiji, jer je Tišma za roman "Bernardijeva soba" iz 2012. nagrađen - i to sasvim zasluženo! - NIN-ovom nagradom. U Srbiji su čitatelji odavno stekli vrijednu naviku da masovno čitaju roman svakog NIN-ova dobitnika! Dobiti NIN-ovu nagradu za najbolji roman svakako je karijerni zgoditak, no sigurno da i NIN-ova nagrada nosi neke zahtjeve komunikativnosti: kandidat za nagradu ne može biti baš "hermetičan", "eksperimentalan" i "neprohodan" - da ne kažemo "nekomunikativan", kako su to Tišmi znali prigovarati književni kritičari (a prije i rock kritičari), premda je Tišma odavno - pametno, promišljeno i neprimjetno - krenuo putovima književnog mainstreama. Ili se možda književni mainstream neprimjetno primaknuo Tišmi?
No tko je uopće Slobodan Tišma i ima li nekakve veze s drugim velikim novosadskim piscem Aleksandrom Tišmom? Za Slobodana Tišmu šira javnost je prvi put čula ili načula sasvim drugim povodom, na sasvim drugom mjestu, i u drugom vremenu, godine 1984. nakon što je u izdanju založbe Helidon izašao album "Nestvarne stvari" novosadske rock grupe Luna. Taj album je te 1984. predstavljao nestvarni rock događaj, jer je jedna malo poznata - ili čak potpuno nepoznata novosadska grupa - isporučila fascinantan i potpuno originalni muzički sadržaj u svim bitnim elementima - muzičko-izvođačkom, pjesničkom i produkcijskom. Slučaj "najveće tajne YU rocka" (Ilko Čulić), koja je u čitavoj karijeri odsvirala jedva petnaest koncerta i raspala se prije nego što je ploča uopće izašla - lijepo je opisan u izvanrednoj monografiji "Ogledala Lune" iz 2017. (380 str, veliki format) koju su zajedno napisali Predrag Popović, Saša Rakezić i Goran Tarlać. Nije neobično što je jedna ploča dobila svoju monografiju, jer se "Nestvarne stvari" zaista ubrajaju u 3-4 najbolje rock ploče koje su snimljene u Jugoslaviji 1980-ih - što dakle znači i tri-četiri najbolje ploče u Jugoslaviji uopće - a po mnogima je i najbolji (regionalni) album uopće.
Slava "Lune" traje naravno i danas, četrdeset godina kasnije. Šareni dućan iz Koprivnice nedavno je reizdao "Nestvarne stvari" na vinilu, a najavljena su čak tri nova Lunina izdanja - dva koncertna albuma (sa snimcima iz 2004. i 2017. kad se grupa u originalnom sastavu prigodno ponovno okupila) plus album tzv. demo snimaka za koje Tišma tvrdi da su bolje od snimaka na "Nestvarnim stvarima". Potpisan na ploči kao Artur! - Slobodan Tišma je na "Nestvarnim stvarima" bio pjevač i autor vokalne muzike (!) - što je vodilo zaključku da su i drugi članovi benda bili podjednako zaslužni za kreativni trijumf, no kada je 1987. izašao album drugog Tišminog benda "La strada" (album koji je Šareni dućan također nedavno reizdao) već je bilo sasvim jasno da su i "Luna" i "La strada" uglavnom Tišmini projekti.
Slobodan Tišma (rođen 1946.) uvijek se nekako činio mlađim nego što jest. Zarana je - još kao osamnaestogodišnjak - osnovao svoj prvi rock sastav s kojim je 1966. na Sajmištu nastupio na Prvoj beogradskoj gitarijadi! Književna i muzička karijera zatim će se kao u ćudljivom ljubavnom filmu vitičasto isprepletati. Tišma će svoje umjetničke ljubavnice ostavljati i više puta im se ponovo vraćati. Jedan - i to bitan - povratak muzici odigrao se 1977. nakon što je u svom automobilu Mini Morris čuo Sex Pistolse na radiju, o čemu je više puta pisao u svojim knjigama. Književnosti se vraćao sporo i sporadično u 1990-ima i kasnije, a svoju prozno-spisateljsku karijeru otpočeo je kasno po nekim uobičajenim standardnima - gotovo kao šezdesetogodišnjak, da bi nakon tzv. novosadske trilogije (Urividek/ Quatro Stagione/Bernardijeva soba) - ušao u prvu A ligu srpskih proznih pisaca, zajedno s Albaharijem, Basarom i Velikićem, što dakle znači da se Tišma u dvije različite umjetničke discipline vinuo do "olimpijskih" visina. I to nije sve, jer se u međuvremenu još stigao baviti - a ne samo flertovati - i s drugima vrstama umjetnosti, ponajprije poezijom, kojom se bavio dugo i predano, gotovo čitavog života, a bio je i aktivni sudionik čuvene novosadske neoavangardne scene, kao i slavne novosadske Tribine mladih koju je lokalna vlast razjurila početkom 1970-ih nakon što su se mladi oteli od propisanih političkih stega i konopaca.
Kad se pobroje svi ti uspjesi i dostignuća, čitatelj se lako može upitati kako je i kada taj čovjek sve to stigao snimiti i napisati. I što sve pojedinac mora uraditi da bi ostvario ovako izvanrednu umjetničku karijeru? Odgovori koje Tišma nudi u "Životu pesnika" možda ipak nisu očekivani.
U "Životu pesnika" - na dvjestotinjak strana - Tišma, naime, "rekapitulira" svoj život i svoju (umjetničku) biografiju koja niti je bila obična niti predvidiva, što je - napomenimo - samo početak "rekapitulacije" jer je "Život pesnika" tek prvi dio trilogije pod zajedničkim nazivom "Astal tiš riba friš". Marljivi pisac je naime već napisao i druga dva nastavka - "Genije bas gitare" i "Poslastičar" - pa će kompletna autobiografija, jednom kad bude objavljena, a to će vjerojatno biti iduće godine, imati najmanje 600 stranica!
No je li Tišma u svojoj knjizi doista otkrio tajnu svog umjetničkog uspjeha?
Pa zapravo jest. On u "Životu pesnika" piše kako u životu nije radio uglavnom ništa. Ili da je radio ništa. Iako dakle uglavnom naizgled nije ništa radio i dosta nikada nije radio ništa u konvencionalnom smislu, on je nešto ipak radio. On je, kako sam veli, najčešće i najradije "gluvario" (što je bio i živopisni prijevod naslova kriminalističkog filma "Crusiing" Williama Friedkina iz 1980.). Tišma sebe u autobiografiji vidi i o sebi piše kao o "dangubi", "dokoličaru" i "parazitu", no od tog dugoživotnog izbora ("gluvarenja") očito je bilo neke umjetničke koristi.
U biti Tišma je prvo bio "gluvator", a izlike i izgovore za takvo ponašanje pronalazi u činjenici što se u ranoj mladosti hrvao s teškom psihičkom bolesti, što je kasnije vješto koristio u mnogim ključnim životnim situacijama, poput izbjegavanja služenja JNA. Tišma je upisao nekoliko fakulteta, za koji nije ni pomislio da bi ih mogao završiti. "Nisam imao koncentracije." "Bio sam vrlo nestabilan." "Čas sam se okretao na jednu, čas na drugu stranu."
Pa što je onda radio taj čovjek radio ako nije radio ništa, odnosno ako je samo "gluvario"? U nekoj drugoj palanačkoj-provincijalnoj varoši vjerojatno bi brzo propadao i umro, no Novi Sad 1970-ih i 1980-ih ne samo da nije bio nikakva provincijalna palanka, već je bio umjetnički velegrad koji je nudio prostor za bezbrojne umjetničke aktivnosti. Još u vremenu "Nestvarnih stvari" i "Lune", iz Tišme i Novog Sada isijavao je neki čudnovati privlačni romantično-novovalni Weltschmerz, neobična smjesa srednjoeuropskog misterija i čudaštva, gotičkog rocka i melankolije, no to je već suton jedne veličanstvene scene i vremena. Novi Sad je 1970-ih, a donekle i 1980-ih imao čudesno zanimljivu umjetničku scenu, likovnu, književnu i muzičku, što ga je u to vrijeme činilo privlačnijim i od Beograda. U taj se novosadsko-ujvidečki urbani šor (Újvidék, mađarski Novi Sad) slila sva sila neoavangardista, konceptualista, performera, filmaša, kojekakvih kontrakulturnih aktera, najprije hipika, a potom naravno pankera, darkera i novovalaca. Svi skupa ili pojedinačno izvodili su kojekakve ludosti, često stvarajući iznimna vrijedna umjetnička djela. Danas je posve fascinantno što je sve nastalo u Novom Sadu u relativno kratkom vremenu: čitava scena je bila izrazito ljutiti i iznimno produktivni kreativni antimainstream i naravno da je taj Novi Sad za Tišmu bio svojevrsno utočište i poticaj za njegov umjetnički rad. Čitavog svog života - kao što je poznato - Tišma nije ni mrdnuo iz Novog Sada (ako ne računamo par beogradskih godina) i on je danas jedan od njegovih najslavnijih talaca, građanina i autentičnih umjetničkih proizvoda.
Ne bi sad imao smisla nabrajati sve umjetnike koji su štrapacirali Novim Sadom tih godina i koji su izborili svoje mjesto u Tišminoj knjizi (spomenimo ipak među ostalima Dušana Makavejeva, Ljubišu Ristića, Jovicu Aćina, Tibora Varadija, Sretena Marića, Nikolu Miloševića, Dušana Kovačevića, Vladimira Kopicla, a naposljetku i samog Aleksandra Tišmu s kojim Slobo Tišma nije ni u književnim ni rođačkim odnosima) no zanimljivo da u "Životu pesnika" Tišma s podjednakim marom piše i o kojekakvim marginalcima, čudacima, luđacima, propalim i zaboravljenim umjetnicima, čije se čudesne, ponekad i nevjerojatne sudbine miješaju s teškim, mučnim i često brutalnim prizorima uličnog, policijskog i državnog nasilja u stalnoj borbi za životni i umjetnički prostor.
Sam Tišma u svojoj je knjizi uvijek je isti: slab subjekt - pasivan, marginaliziran, odalečen, netko tko se voli sakrivati iza slabo prikrivenih identiteta, a ipak je komunikativan, druželjubiv i sveprisutan. Za sebe veli da je "piskaralo" - "niskomimetski prozaist", da je "mali Tišma", što je udica na koju se vještiji čitatelj neće zakačiti, jer je Tišmin prozni projekt već prepoznat kao jedan od najambicioznijih u srpskoj književnosti u posljednjih dvadesetak godina.
Tišma mora i o novoj knjizi ponovo pisati o istim događajima o kojima je već pisao u prethodnima, jer su to posebno važni - opsesivni. Događaji koje stalno prekraja, dopisuje i domišlja. I to dopisivanje i domišljanje - to kalemljene potpuno izmišljane scene na stvarne događaje spisateljsko-poetička je poluga iz koje izrasta zaista čudesna literatura. Tišma je u ovom slučaju posebno neobazriv prema vlastitoj porodici: mama i tata se pojavljuju u mnogim varijantama - jednom je tata odvjetnik, drugi put vojno lice, treći put udovac, mama može biti kućanica, ali i frikuša koja odlazi u komunu, no čitatelj osjeća da su oni uvijek isti roditelji što god on o njima napisao ili što god našarao na njihovoj slici, što mu nitko neće zamjeriti jer u sve što piše, Tišma unosi neku vrstu blagosti i posebno finog humora.
On svakako ima izvanredno "laku" spisateljsku ruku koja je sposobna mnoštvo ideja, tema i događaja pretvoriti u čisti protočan fikcionalan tekst kojem je jedna od glavnih vrlina sposobnost razvijanja posebne bliskosti s čitateljem.
Pisati autobiografiju ili dnevnik možda je vrhunac oholosti i sam vrh individualnog ludila (a ni oholost ni ludilo nisu Tišmi baš strani fenomeni), no ova biografija ima, kako vidimo, jednu sasvim drugu funkciju, da ne kažemo misiju. Čitatelji koji dobro poznaju trilogiju Urividek/Quatro Stagione/Bernardijeva soba - "Život pesnika" mogu čitati kao neki prozni post festum, dodatak ili korektiv u kojem je lako provjeriti što je u ranijim knjigama bilo istinito, a što lažno. Je li "Život pesnika" stanovita književno-autobiografska "regulacija" ili ne, zapravo je manje bitno, jer su i ranije njegove prozne knjige bile specifična vrsta autofikcionalne književnost. Tišma slično Knausgaardu koristi autofikciju kao neki književni bonus kojim komentira i dopisuje već ispričano, prema čemu valja biti oprezan ako želimo proglasiti baš "Život pesnika" istinitom verzijom jer ni najdokumentarniji fikcijski tekst ne može biti potpuno autentičan ili istinit već zbog svoje (književne) prirode.
Za Tišmu, kao i za mnoge druge pisce, pisanje je neka vrsta arheologije i Tišmu je zaista lako zamisliti kao i pisca-kopača koji non-stop ruje po vlastitoj prošlosti, po vlastitoj svjesnom i nesvjesnom i koji je sposoban svašta vrijednog iskopati i napisati. U svakoj novoj knjizi čitatelj dobije neku novo verziju porodične priče, kao uostalom i više ili manje zakrivljenu verziju "stvarnog" Novog Sada. Mali Tišma je u međuvremenu narastao do velikog Tišmom, uobičajena vremenska pravila za njega izgleda ne vrijede pa je izvjesno da njegovo pravo (književno) vrijeme izgleda tek dolazi.