PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ

TOM I JERRY Između mačka Toma i Joyceova Leopolda Blooma razlike u svijesti nema. Obojica su imaginarni prijatelji

Priča o Tomu i Jerryju je priča o Davidu i Golijatu. Nesretnik Tom je Golijat, koji po tisućiti put gubi dvoboj s Davidom. Strašno je biti Golijat i biti plavi mačak

Tom i Jerry, dvotjedni strip magazin, u formatu dlana odraslog čovjeka, bile su prve novine u mom životu. Kupovali su mi svaki broj, pa iako nisam znao slova, svakodnevno sam čitao Toma i Jerryja, i slagao sveske u svoju prvu životnu biblioteku, načinjenu od kutije za cipele, pod klupom u konobi. Inspiriran doživljajima plavoga mačka i smeđeg miša crtao sam svoje prve, do danas i posljednje stripove, u čije sam oblačiće upisivao neka izmišljena slova, nalik armenskom alfabetu.

Kasnije smo, nakon djedove smrti, kupili televizor, a ja sam tek s navršenih šest saznao da Tom i Jerry za većinu čovječanstva nisu junaci stripa, nego crtanog filma. Ali prva i primalna slika ostala je trajno utisnuta u svijest. Tom i Jerry za mene su strip, u izdanju zagrebačkog Vjesnika, moja prva biblioteka, odavno bačena u smeće, u suludoj vjeri mojih bližnjih da dijete prerasta dječje stripove, i da u životu postoji literatura koja se može prerasti. Istina je, međutim, da između mačka Toma i Joyceova Leopolda Blooma razlike u svijesti nema. Obojica su imaginarni prijatelji. Čovjek je sve ono čega se u životu sjeća, i što je u sjećanju bio: onaj koji piški u gaće i ne zna izgovoriti r, kao i onaj koji svoju sijedu glavu gura kroz prozor da bi špijunirao susjede.

Dramaturgija Toma i Jerryja pojednostavljena je do idiotizma i do Beckettova proznog više nego kazališnog ideala. Mačak goni miša s namjerom da ga pojede, ili da ga samo ulovi, ustvari da pokaže kako je pametniji i jači od njega, a miš, uglavnom, spašava živu glavu i trudi se da nadmudri mačka. Pritom, Jerry je antropomorfni miš, stanuje iza rupe u zidu, u malenom i skladno namještenom stančiću, s namještajem i foteljom, sa slikom na zidu u zidu, i s uokvirenom parolom na kojoj piše: “Home, sweet home”. Tom je, međutim, po svemu mačak, osim po tome što hoda na dvije, a ne na četiri noge. I nema svoju kuću, svoj mačji dom, nego živi kao podstanar, kao kućni ljubimac, u domu ljudi čija lica obično ne vidimo, nego samo noge i papuče. I često od njih, u pravilu od žene, dobije metlom po glavi.

Tom je redovito inferioran Jerryju, premda je od njega toliko jači. Plavi mačak u sebi nema ništa od mačje lukavosti. Naivan je, možda i poglup, okrutne djetinje duše. U boju s mišom uvijek izvuče deblji kraj. To je, uostalom, i preduvjet da se strip do u beskraj nastavlja. Ali svejedno ostaje napetost, na kojoj se onda zasniva ta prosta dramaturgija, iz činjenice što je mačak veći i jači od miša, te što mu je od bogova - ili od ljudi - delegirana zadaća da ulovi miša.

Ne treba nam velike mudrosti da otkrijemo kako je priča o Tomu i Jerryju ustvari priča o Davidu i Golijatu. Nesretnik Tom je Golijat, koji po tisućiti put gubi dvoboj s Davidom. Ali da bismo to znali, moramo odrasti. A čim odrastemo, prestat ćemo čitati ovaj strip, i ranjene duše navijati za Toma, u boju koji je, još od starozavjetnih vremena, unaprijed riješen protiv njega. Strašno je biti Golijat i biti plavi mačak.

U crtanom filmu iz 1946, koji smo često gledali prije dnevnika, nakratko stiže utjeha. Tom se udvara lijepoj susjedi, svira kontrabas i pjeva joj podoknicu: “Is you is, or is you ain’t my baby…” A Jerry od njegove pjesme ne može zaspati. Miš i tu na kraju pobijedi, ali dok god traje Tomovo ljubavno dozivanje, živa je iluzija da sve može drukčije da završi. Uvijek u veljači, kada se mačke zaderu pod mojim seoskim prozorima, meni se javi njegov glas: “Is you is, or is you ain’t my baby/ Way you’re acting lately makes me doubt…” I oblije me budalasta sreća.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 18:55