Dok čitam Antu Tomića previjam se od smijeha. I onda shvatim da to uopće nije šala

Vedrina, smijeh, humor u tolikoj se mjeri opiru teorijskoj artikulaciji da je i Lav Tolstoj sebi dopustio napisati kako su, eto, sve sretne obitelji sretne na isti način, dok su one nesretne unikatne u svojoj nesreći, pa je ispričao priču o Ani Karenjini. Ostavimo li po strani dilemu postoje li uopće sretne obitelji, ispada da je, slijedimo li Tolstoja, sreća jedna, uvijek ista te samim time ponovljiva - zato su sve sretne obitelji na isti način sretne - dok je svaka nesreća uvijek zasebna, jedinstvena, neponovljiva te samim time nužan predmet književnosti. Ostalo je samosvrhovito poigravanje jezikom, satira i, akademski da se izrazimo, zajebancija. U redu, ozbiljno su poradili na smijehu Jurij Poljakov, recimo ("Jare u mlijeku"), i Luis Fernando Verissimo ("Brazilski špijuni"...