Umro jest posljednji hrvatski lingvist baroknih dimenzija, jedan veoma strog učenjak i jedna pritajena lirska duša. Čitati domaće članke ili studije Radoslava Katičića, znači uživati u hrvatskome jeziku, a taj jezik jest rijeka s tri glavne pritoke, i mnogo potočića, i ta rijeka teče, kao i svaka rijeka, izložena promjenama, no njezino meandriranje i mijenjanje sastava vode, ne potire njezinu eto trojednu bit. To jest, rekao bih, glavna kroatistička misao upravo preminula učenjaka.
Kad uplićem u tekstove kajkavske ili čakavske riječi, konstrukcije ili citate, činim to da se oslobodim u vlastitome, dakako novinskim medijem zadanom, jeziku, koji je mnogo bogatiji nego li to prihvaćaju i njegovi negatori i njegovi čistunci.
Radoslav Katičić bijaše klasični filolog, klasičan lingvist, matematički dakle i simbolički uvježban um, čovjek nadaren za apstrakciju, te su njegovi konkretni uvidi i zaključci o bilo čemu uvijek vrlo suzdržani.
Radoslav Katičić kao da je dakle stigao u naše doba vremeplovom iz baroka, tako da ga zamišljam u gradu Ozlju, kao učitelja Ane Katarine Zrinske, nekako polovicom 17. stoljeća, kad je hrvatski jezik prirodno živio kao amalgam štokavskoga, čakavskoga i kajkavskoga izričaja…
Radoslav Katičić, akademik u više država, ne jedino našoj, proslavio jest hrvatsko ime u Beču. Bijaše desetljećima najugledniji naš učenjak na Bečkom sveučilištu, a što je dulje izbivao iz domovine, to se dublje bavio njezinom poviješću.
Odlaskom Radoslava Katičića nastaje jedna, rekao bih, praznina autoriteta. Na njegovo mjesto nema tko stupiti. O mnogim jezičnim i civilizacijskim pitanjima sad će se voditi rasprava mnogo nepouzdanija i manje disciplinirana. Mnogi započeti projekti, sada će zamrijeti.
Ostaje na Akademiji, a i državi kao takvoj, da sad, prije svega, pokrene izdavanje sabranih djela Radoslava Katičića, da ih, sa sažetcima na njemačkome, francuskome, engleskome i ruskome, učini dostupnim u digitalnome obliku i u ne preskupom tiskanom.
Profesor Radoslav Katičić odgojio je mnogo studenata, budućih znanstvenika, pisaca, ali uz taj važan posao, učinio jest i mnogo više – učinio je javnu raspravu o jeziku zanimljivom i maštovitom, a svoj je autoritet rado izlagao kušnji i senzacionalnim – dosjetkama.
Zahvalan sam mu za više intervjua, članaka i, dakako, mnogo dobrih savjeta…