Kada stavi točku na tekst o novoj knjizi Pavla Pavličića (r. 1946), ogledničar može biti siguran da je pisac već korigirao iduću. Ako ne dvije knjige, bez obzira na njihov žanr.
Još ne tako davno, pisao sam o “Ropotarnici”, arhivariju zaboravljenih predmeta i riječi, a ovaj put se hvatam Pavličićeve nove knjige, “Glasa naroda”. Ona je, zapravo, njegova treća književna pohvalnica, nakon “Pohvale starosti” i “Pohvale tijelu”.
Možda je nije htio prozvati: “Pohvalom popularnoj (pučkoj) popijevki”, pa je radije pojednostavio. Svjestan je pionirske zadaće koje se poduhvatio, shvativši da “cijela zajednica” nije “mnogo skrupuloznija ni pametnija” na istu temu. “O našim se tekovinama na tome polju, međutim, znade malo ili ništa.” Kako se nije imao na što osloniti, krenuo je od iskustva, od pozicije slušatelja, “da ne kažem potrošača popularne pjesme”.
I vrlo je ciljano ushtio predočiti svoje iskustvo “plastično, jasno i iskreno”. Odmah ću reći: u tome je uspio. Odrekao se “balasta” znanstvenika i sveučilišnog profesora, pa zaboravio na par knjiga o interpretaciji umjetničkih pjesama, koje je objavio ranije, nastojeći biti što jednostavniji s pjevanim pjesmama. “Bit će dovoljno da popišem i opišem čega se sjetim.” Oslonio se na memoriju, ignorirajući raskupusane pjesmarice i internet: “To je došlo poslije kad sam morao pribaviti cjelovite tekstove.” A sebi je postavio samo jedan preduvjet: da izabrane naslove znade otpjevati.
U “Glasu naroda” prepisao je i na par stranica prokomentirao 44 pjesme, po svom brojanju, no po mom malo više, 46. One su različita podrijetla i žanrovske pripadnosti: jedne “nesumnjivo usmenoga postanka”, druge su pretrpjele utjecaj umjetničke književnosti, a treće nastale kao “djela individualnih umjetnika s imenom u literaturi, da bi poslije potonule u niže društvene sfere te postale svojina pučke kulture”.
Tom jednom rečenicom moj profesor s Filozofskog faksa vratio me u stara, odjednom lijepa vremena kada sam čitao Arnolda Hausera. Odnos visoke i niske, pa između njih pučke kulture trajni je Pavličićev interes u raščitanju svake od ponuđenih pjesama. Neke se pjevaju prema narodnoj melodici, druge urbanoj ili “melodiji gradskoga podrijetla” - jesu li to negdašnje starogradske - a neke prema plesnoj melodiji, primjerice valceru. Svejedno, sve su “pučke i pripadaju pučkoj kulturi”.
Takva pjesma: “promatra se i konzumira kao opće dobro”, “nikada ne biva doživljena kao dio nečijeg opusa”, prema njoj se izvođači i publika odnose “mnogo ležernije nego ondje gdje se autori znaju i poštuju”. Uz pojedine izabranice autor napominje da se pjevaju u više inačica, no ne upušta se u njihovo odmjeravanje. Ambicija mu je bila pokazati kako su mnoge “vrijedne da se sačuvaju”; i u tome je i uspio.
Kao jedan od najboljih analitičara hrvatske poezije, posebice renesansne i barokne, pa vezane forme, soneta, o čemu sam učio na njegovu kolegiju iz studije Svetozara Petrovića, Pavličić se mogao odreći struke, razmatranja o desetercu ili jedanaestercu itd. i sklopiti pitku kulturološku knjigu, koja će poslenicima popularne glazbe, posebno šlageristike, biti uputnica prema uzvišenijem životu. Pavličićevim knjigama na ivici esejistike i publicistike kulturalni studiji dobili su nemjerljiv prinos.
Kao nekoliko godina mlađi, dobro se sjećam mnogih pjesama. I svjedočim da smo ih pjevali po izletima, velikim i malim maturalcima, na sindikalnim ljetovanjima itd. U ono vrijeme kada nas je vedra pjesma promovirala u radišne omladince i zjenicu socijalističkog oka. Pritom ne mislim na “sumnjivu” “Ustani bane”, nego na “Čoban tjera ovčice”. Ali, to su već “detalji”, tjeraju me da priznam kako nemam pojma o odnosu 30-godišnjaka prema, ovdje ponuđenim pjesmama.
Evo par naslova što se mogu čitati u “Glasu naroda”: Lepe ti je Zagorje zelene; Ajde, Kato, ajde, zlato; U ranu zoru (sav nakresan); Kad bi ove ruže male; Kak taubeka dva; Kad ja pođoh na Bembašu, Rožica sem bila; Hladan vjetar poljem piri; Ja sem Varaždinec; U gaju tom i druge. Spominjem ih samo dvanaest pjesama.
Kako sve naslove ne mogu navesti, počet ću s trinaestim: “Oj, jesenske duge noći.” Bila je to jedna od najmilijih pjesama u pubertetu čekanja. Morala se oriti busom, kao znak dobre volje i zajedništva. Razvijala je glasne i umne žice. Tako je vožnja brže proticala, a radio je svirao tiho, poput nužnog zla. Pjevanje je, tada bilo dio radosti. Pa, tu slijedi rez, vremenska elipsa na drugačije shvaćanje svijeta i drugarstva.
Davne 1974. šokiralo me vlastito neznanje, baš kao i danas. U antologiji “Pavlovog” kolege Ivana Slamniga našao sam spomenute “Oj, jesenske duge noći”, u “Antologiji hrvatske poezije od A. Kačića Miošića do A. G. Matoša”. Mislio sam da je to narodna pjesma, a pokazalo se da je njen autor plemeniti Ivan Trnski, što je naveo i Pavličić. Kontrapunkt narodne i autorske pjesme bio mi je, tada mnogo bliži no što mi je danas tzv. pučke popijevke i umjetničke. (U pohrvaćivanju hrvatskog najviše je stradao smisao, osiromašio je.)
Uglavnom, Pavličić ne spominje pjesnike, s izuzetkom Miroslava Slavka Mađera, na kraju knjige. Tko može zaboraviti stih: “Pjevaj majko ratara i bekrija”, koji je taj krugovaš napisao za Branka Mihaljevića 1969. Do danas ovo je postala narodna pjesma ili pučka popijevka. Hoću reći: godine prolaze, ali pučke pjesme ostaju, jedna zamijeni drugu, baš kao pjevač pjevača.
Te “vječne” popijevke pjevaju razni izvođači, od kojih je Pavličić spomenuo Veru Svobodu. A mene kraj članka vuče na Stjepana Jimmyja Stanića i njegovu interpretaciju pjesme: “U gaju tom kukavica kuka”...